Baš kao i ostatak bivše države, ako Hrvatska bitno odskače od europskog prosjeka u nečemu, onda je to broj kafića. Ima nešto u životnom stilu, u tome da se na ovim prostorima i dalje živi ležernije, uvijek se nađe vremena i novca za kavu ili pivo, ima nešto i u tome da je država tako postavila stvari da je u sitnom poduzetništvu najjednostavnije i najisplativije otvoriti ugostiteljski lokal.

Teško je naći sveobuhvatne statistike po hrvatskim gradovima, no pojedinačni podaci za neke gradove ilustriraju koji su razmjeri ugostiteljskog booma, bez obzira što većina, posebice na kontinentu, upravo zbog velike zasićenosti i konkurencije iza svakog ćoška, zapravo životare. Primjerice u Rovinju na svakih 36 (?) Rovinjaca dolazi jedan kafić, slastičarnica, restoran ili objekt brze prehrane. U susjednoj Bosni i Hercegovini nalazimo podatak da Banja Luka ima čak tisuću kafića što je otprilike isti broj kao u gotovo deset puta većem Munchenu.

Kao što znamo, ni Karlovac ne zaostaje mnogo, mjesto za ispijanje kave u bilo kojem dijelu grada ne treba tražiti dugo, iza svakog ugla nađe se neki ugostiteljski objekt. Otkud je sve to krenulo? Povijest finih građanskih kavana u Karlovcu duga je i – rekli bismo – slavna, povijest malo prostijih i bučnijih krčmi također, ali koji bismo lokal u Karlovcu mogli okarakterizirati kao prvi u današnjem smislu kafića, s modernim interijerom i kavom kao prvim razlogom za sjedanje u njega? Moramo se vratiti gotovo 60 godina unazad, petnaestak godina nakon 2. svjetskog rata na Korzu otvoren je Caffe Express, prvi ugostiteljski lokal u Karlovcu koji je imao gotovo sve atribute kafića kakve danas poznajemo i u kojima provodimo puno slobodnog vremena. Radio je sve do Domovinskog rata, pa je u privatnoj inicijativi obnovljen u moderniju inačicu koja nije dugoročno nije zaživjela.

Danas novi kafići niču kao gljive poslije kiše, tu rutinu više nitko ni ne bilježi, no otvaranje modernog caffe bara 1961. bila je dovoljno zanimljiva i velika stvar da najavu njegovog otvaranja poprate lokalne novine.

„Prvi kafe-ekspres“, Karlovački tjednik, 17. kolovoza 1961.

Godinama već u karlovačkom ugostiteljstvu osjećao se nedostatak jednog ekspres-restorana. Da bi taj problem riješila, uprava ugostiteljskog poduzeća „Plješivica“ odlučila je da adaptira prostorije bifea „Korzo“ i pretvori ih u prvi kafe-ekspres u našem gradu. Već pun mjesec dana traju radovi na adaptaciji prostorija. Radovi na preuređenja i inventar stoje oko 10 milijuna dinara. O značenju otvaranja ovog lokala direktor poduzeća „Plješivica“ drug Jaršulić nam je rekao:

– Otvaranje prvog kafe-ekspresa u Karlovcu bit će od velikog značenja za razvoj ugostiteljstva u našem građu. Kao i u ostalim gradovima, i u Karlovcu se ukazala potreba da se otvori lokal u kojem bi oni kojima se žuri mogli da popiju kavu ili orandžadu. Novi lokal će biti će otvoren svakog dana od 6 do 23 sata. Oprema novog kafe-ekspresa bit će jedna od najsuvremenijih u Karlovcu.

Radovi na uređenju ovog lokala teku vrlo dobro i bit će završeni ovih dana. Službeno otvaranje lokala predviđeno je za. 1. rujna.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Prvi karlovački kafić kakve danas poznajemo, Caffe Express na Korzu, otvoren je 1961. godine pojavila se prvi puta na KAportal.

Iako su poslije sastanka CK SKJ u Karađorđevu 29. studenog 1971. i sloma Hrvatskog proljeća svi znali da je Josip Boljkovac napravio više za Karlovac od bilo kojeg gradonačelnika prije njega (a kasnije će se pokazati, i poslije njega), nije bilo te objektivne zasluge koja bi pomogla da ga se u potpunosti ne pomete iz političkog i općenito javnog života. Prokazan kao zloćudni hrvatski nacionalist, Boljkovac je isključen iz Saveza komunista, smijenjen s mjesta predsjednika Socijalističkog saveza. Kako je u to vrijeme bio zastupnik u Saboru, prvo mu je skinuta novčana naknada za tu dužnost, pa je „prijateljski“ uvjeravan da sam podnese ostavku na mjesto sabornika kako se ne bi morali ponovno održavati izbori…

Nije se mnogo od tog vremena promijenilo, u demokratskom društvu zadržan je taj autokratski princip da u politici samo kimaš glavom i ližeš onima iznad sebe cipele dok ne namirišeš krv i onda sa istom strašću gaziš svoje dojučerašnje mentore. Gotovo je nezamislivo danas u HDZ-u nešto rogoboriti protiv Jelića, kao što je jučer bilo nezamislivo rogoboriti protiv već zaboravljenog Vukelića. Pa ipak, listanje starih novina otkriva da je spomenuti Boljkovac – i u vrijeme kad nitko nije sumnjao u njegovo držanje „prave linije“ u savezu komunista, kad je bio neprikosnoveni vladar Karlovca – bio pod povećalom i sumnje u njegovu ispravnost kao političara su javno objavljivane.

Konkretan primjer prenosimo u narednim redcima prepisanim iz vremena kad je Karlovac po ravnanjem Boljkovca bilježio jedan od najvećih uzleta u svojoj povijesti. Danas smo već ko mazge na batine otupili od političke korupcije, pa više ni ne pitamo otkud odjednom političarima novi auti i kuće iako nam je sve jasno, a Boljkovca u naponu snage su javno propitivali za tričarije kao što je plaćanje stanarine u društvenom stanu.

„Stanarina“, Karlovački tjednik, 11. srpnja 1968.

Plaća li predsjednik Općinske skupštine, Josip Boljkovac stanarinu? To pitanje postavili su neki članovi mjesne Konferencije Saveza komunista Centra grada direktoru Stambenog poduzeća V. Sokaču, u ponedjeljak.

»Stambeno poduzeće nema nikakvih potraživanja od Boljkovca“ – odgovorio je Sokač. Članovi Konferencije ponovno su zahtijevali da Sokač otvoreno kaže jesu li točne priče da Boljkovac ne plaća stanarinu za svoj novi stan u Udbinji? Tek tada je Sokač odgovorio da se stanarina za novi Boljkovčev stan ne naplaćuje, jer nije izdana uporabna dozvola zbog nekih propusta kod gradnje.

Već sutradan, u razgovoru s Boljkovcem uvjerili smo se da Sokačev odgovor nije točan. Boljkovac sam je kategorički rekao da je platio svu stanarinu(oko tri tisuće novih dinara), prema rješenju Stambenog poduzeća. Za detalje nas je uputio u Odjel za financije Općinske skupštine. U rješenju Stambenog poduzeća od 2. VII 1968. kojeg nam je predočio načelnik odjela I. Rukavina, pored ostalog stoji: „Određuje se stanarina za stan u Karlovcu, Udbinja kbr 40 I kat u površini od 149 m2, kojeg kao nosilac stanarskog prava koristi Boljkovac Josip i to: za 1968. godinu, u mjesečnom iznosu od 533,455 ND, za 1969. godinu, u mjesečnom iznosu od 622, 35 Nd, za 1970. godinu, u mjesečnom iznosu od 711,26 ND. Stanarina prema ovom rješenju plaća se od 1. siječnja 1968. godine.

Iz čekovne uplatnice od 6. ovog mjeseca vidljivo je da je Boljkovac uplatio točno tri tisuće dvjesta novih dinara i sedamdeset para stanarine na stavku vanrednih prihoda općinskog budžeta. Rukavina nam je rekao da se stanarina uplaćuje na ovu stavku zato jer je stan građen iz budžetskih sredstava, a zbog propusta u gradnji nije još predan na gospodarenje Stambenom poduzeću. Na pitanje, zašto je rješenje Stambenog poduzeća izdano tek 2. ovog mjeseca i stanarina uplaćena tek 6. ovog mjeseca Rukavina je odgovorio: „Boljkovac je, preko mene i sekretara Skupštine, inzistirao još u ožujku da mu Stambeno poduzeće izda rješenje. U svibnju mi je dao u polog tri tisuće novih dinara kao akontaciju za stanarinu. Ja nisam mogao prije izvršiti uplatu ovog novca jer nisam imao rješenje Stambenog poduzeća. Ovo rješenje je izdano tek 2. ovog mjeseca i ja sam odmah, nakon četiri dana od njegova izdavanja, izvršio uplatu.“

Evo, tako govore dokumenti o jednom pitanju, koje se ovih dana interpretira svakako, a najčešće bez argumenata.

Pripremio: Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Danas ne pitamo otkud odjednom političarima novi auti i kuće, a Boljkovca u naponu snage su javno pitali plaća li stanarinu u društvenom stanu pojavila se prvi puta na KAportal.

Zanimljiva je povijest karlovačke Galerije slika „Vjekoslav Karas“. Osnovana nedugo nakon oslobođenja od njemačkih okupatora i domaćih izdajnika, bila je prva nova galerija slika u tadašnjoj FNR Jugoslaviji. No, nakon otvorenja u neuvjetnim prostorijama u Kurelčevoj ulici selila u Glazbenu školu i nazad, da bi početkom 60-ih godina doslovno postala beskućnik zajedno s fundusom od tristotinjak djela među kojima su najvrjednija bila, dakako, ona Karasova, točnije njih pet. U šezdesetima je, dakle, bilo urgentno kulturno karlovačko pitanje kuda s galerijom i slikama. Za razliku od knjižnice, koja je u to doba također kuburila s prostorom, rješenje za galeriju pronađeno je relativno brzo. I mora se priznati, bilo je prilično originalno.

Kad je odlučeno da će se preko pruge Zagreb-Rijeka graditi novi Karlovac, prva zgrada koja je tamo niknula bila je moderna i prostrana katnica Auto Hrvatske po zamisli karlovačkog arhitekta Želimira Žagara. U prizemlju su se prodavali Zastavini „fićeki“, a na katu betonsko-staklene zgrade svoje mjesto pod suncem pronašla je galerija slika. Iako su na otvorenju poznati hrvatski kulturni radnici laskali su domaćinima „kako su po mnogočemu pretekli Zagreb“, i to na početku izgledalo kao potencijalno trajna simbioza, idila nije potrajala. Pod betonskom „dekom“, bez odgovarajuće klimatizacije prostor iznad auto-salona pokazao se kao prevelik izazov i za slike i za potencijalne posjetitelje. Auto-Hrvatska ne samo da nije imala trajnu sreću s galerijom slika, prva zgrada u Novom centru prva je i stradala u Domovinskom ratu, izgorjela je 1991. pod udarom granata srpskih pobunjenika i odnarođene JNA i jedna je od rijetkih u ratu stradalih zgrada koja nije obnavljana već jednostavno srušena da bi napravila mjesta za novu poslovnu zgradu uz gradsku tržnicu.

Novo i – rekli bismo – vječno rješenje za galeriju slika pronađeno je u gradnji nove specijalizirane zgrade u Novom centru sazidane u manje od godinu dana. S obzirom da je zgrada građena za čuvanje i izlaganje, izazova za slike više nema, ali za s obzirom na skromni broj karata koji se u zadnje vrijeme na ulazu u galeriju prodaje i programsku tišinu, čini se da se potencijalni posjetitelji i dalje suočavaju s velikim izazovima.

„Slike propadaju“, Karlovački tjednik, 31. srpnja 1969.

Karlovačka galerija slika „Vjekoslav Karas« u zgradi Auto-Hrvatske zjapila je dosada prazna. Tek ovog tjedna radnici Gradskog muzeja počeli su postavljati slike iz stalne fundacije Galerije na panoe. I taj posao radi se s negodovanjem. Zbog čega je galerija ljeti prazna i zašto se ne vole stavljati slike u taj prostor koji je u Karlovcu prije nekoliko godina s oduševljenjem dočekan?

Razlog leži u velikoj toplini koja ovih dana vlada prostorom Galerije slika. Zgrada u kojoj je smještena galerija i prodavaonica Auto-Hrvatske nema nikakve klimatizacije i toplina je nesnosna. Takva temperatura nimalo ne odgovara slikama i već dosada je zapaženo propadanje vrijednih slika koje su smještene u jednoj maloj sobici Galerije slika. Kada se slike postave na panoe uništavanje je još veće. Galerija slika je ove godine dobila 2 milijuna starih dinara za uređenje ventilacije, ali to nije dovoljno ni za dobre ventilatore. Za kompletnu klimatizaciju sadašnjeg prostora trebalo bi prema riječima stručnjaka 20 milijuna starih dinara.

Eto to je razlog zašto radnici Gradskog muzeja s nećkanjem otvaraju stalnu postavu slika. Da se vodilo više računa o ovom propustu prije, sadašnja situacija sigurno ne bi bila ovakva. U najgorem slučaju do danas bi oko zgrade naraslo i drveće koje se moglo zasaditi da pravi barem hladovinu. Naša posla!

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Auto Hrvatska, prva zgrada u Novom centru bila je i rješenje za Galeriju slika „Vjekoslav Karas“, ali ta simbioza nije potrajala pojavila se prvi puta na KAportal.

Iako nam je većini sam po sebi razumljiv i izgovaramo ga bez razmišljanja, vjerojatno malo tko zna da je pojam „motel“ američka kovanica od riječi motor i hotel. Za razliku od hotela koji su se tradicionalno gradili u središtu gradova, u pravilu blizu željezničkih kolodvora, moteli su se s motorizacijom, odnosno činjenicom da sve više ljudi putuje vlastitim osobnim automobilima, gradili usred ničega pored glavnih prometnica uz nešto manje komfora od hotela i obavezno su uključivali veliko parkiralište.

Wikipedia na engleskom sugerira da su moteli vrhunac svoje popularnosti u Americi doživjeli 60-ih godina prošlog stoljeća, a u Europi i Japanu i ponešto kasnije.

Ako ćemo se ravnati prema ovim podacima, mogli bismo reći da je Karlovac i njegova okolica bio i po tom pitanju ukorak sa svjetskim trendovima, da ne kažemo avangarda. Naime, točno prije 60 godina, u ljeto 1959. pušten je u rad na području Karlovca prvi motel „američkog“ tipa. Riječ je o Motelu „Dobra“ u Jarčem Polju kojem je goste jamčio nekada gust promet na – do izgradnje auto-puta – najkraćem put između Zagreba i Rijeke. Nedugo nakon toga u motel je preuređen i Lovački dom „Roganac“ koji je šezdesetih izgledao sasvim drugačije negoli sada, odnosno nakon adaptacije i proširenja početkom 80-ih godina.

Iako prometa na „novoj“ Lujzijani nema ni blizu kao u 70-im i 80-im godinama, nakon dugih godina zapuštenosti, Motel „Dobra“ poslije generalnog uređenja je doživio renesansu. Izgledom i položajem uz rijeku Dobru postao je omiljeno svratište motoriziranih putnika i izletnika koji umjesto brzog auto-puta radije biraju romantičniji „sightseeing“ pristup putovanju zavojitom cestom prema Jadranskom moru.

„Otvoren motel u Jarčem Polju“, Karlovački tjednik, 16. srpnja 1959.

U Jarčem Polju nedaleko Karlovca otvoren je motel. To je zapravo vrlo privlačno izletište, koje je smješteno na rijeci Dobri.

Već prvih dana nakon otvorenja brojni turisti posjetili su Jarče Polje. Na terasi i u unutrašnjem dijelu restauracije zatekli su se gosti iz raznih krajeva. Motel je smješten kraj mosta, odnosno na autocesti Zagreb-Rijeka. Ne samo da svakog dana posjećuju to izletište Karlovčani, već se njemu zateknu svakog časa i brojni turisti, koji su na proputovanju kroz ove krajeve.

Motel je ugodno uređen. Terasa i restauracija mogu odjednom primiti više od 150 gostiju. Također, u motelu smješteno i 6 kreveta za prenoćište. Sada se radi na uređenju kupališta, a to će u svakom slučaju privući još veći broj turista. Uskoro će se asfaltirati parkiralište za motorna vozila, a također je u planu da se uredi prostor i za kamp.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Karlovački kraj je i po pitanju motela išao ukorak sa svjetskim trendovima: Prvi je otvoren prije točno 60 godina pojavila se prvi puta na KAportal.

Ako je za vjerovati planovima Hrvatskih cesta, hrvatski apsurd zvan „Vukelićev most“ mogao bi nakon deset godina napokon prestati nositi epitet mosta koji ne vodi nikuda (i do kojeg ne vodi ništa). Naime, 2020. godine planiran je nastavak izgradnje brze ceste od Mostanja do Vukmanićkog Cerovca vrijedan 80 milijuna kuna. Dosad je od predviđenih 6,2 kilometra napravljeno je samo 405 metara nesretnog mosta. Da je Vukelić – taj ambiciozni HDZ-ov ministar – poživio, obilaznica bi vjerojatno bila već napravljena, prije svega jer bi dobro poslužila njemu samom s obzirom da kraj te dionice završava negdje blizu njegove kuće u Cerovcu, a onda i zbog javnog interesa građana Turnja koji trpe teror prekomjernog prometa koji uzima i živote. Smrt desetgodišnjeg dječaka prije točno godinu dana bila je kap koja je prelila čašu Turanjčana i pokrenuo lokalne političare iz letargije u koju su upali iz jednostavnog razloga: oni ne žive na Turnju ni u Cerovcu pa im je gradnja obilaznice zadnja briga. Kao i ostale obilaznice.

Naime, Karlovac zajedno s državom kao frekventno cestovno područje još od kraja 60-ih godina, planira i kontinuirano rješava uska prometna grla. Prvo brzu cestu u produžetku auto-puta, pa obilaznicu prema bivšoj Jugoturbini, onda i gradski prsten i spomenuti nastavak brze ceste od Mostanja koji je u planu – kao što se vidi iz teksta – u planu preko 40 godina. Iako su ove dvije posljednje obilaznice daleko od završetka, Grad ambiciozno planira i obilaznicu od Gaze prema Šumarskoj školi da rastereti Ulicu Josipa Kraša kroz Zvijezdu koja je uvijek prazna. No, čini se da je i ta ambicioznost samo dugogodišnje mrtvo slovo na papiru. Nažalost, u posljednjih deset godina pod gradonačelnikom Jelićem i sada Mandićem nije izgrađen ni jedan metar ni već započetih ni „novih“ obilaznica.

„Nestat će uska grla“, Karlovački tjednik, 24. veljače 1977.

Kada su prije gotovo 400 godina udareni temelji Karlovca onda su presudnu ulogu za lociranje ovog grada imali: povoljan geografski položaj na raskrsnici magistralnih putova te dobro razvijen, za ondašnje uvjete, cestovni i riječni saobraćaj. Upravo zbog toga od vojničke utvrde Karlovac je brzo prerastao u značajno trgovačko središte.

Danas Karlovac ima značajnu ulogu kao prometno raskršće magistralnih cesta ne samo u SR Hrvatskoj i Jugoslaviji već i u Evropi. Ovakav položaj Karlovca uvjetuje ogromnu frekvenciju vozila kroz grad. Prema podacima kroz Karlovac dnevno prođe 24.500 vozila od čega polovina magistralnom cestom prema Rijeci, odnosno sjevernom Jadranu a druga polovica cestama prema srednjem i južnom Jadranu. Cjelokupni tranzitni i ostali promet danas odvija se kroz sam grad a posebno je opterećena cesta br. 13, koja kroz Karlovac nosi naziv Ulica Moše Pijade. Ova ulica, koja je građena van svih standarda potrebnih za tranzitni promet, usko je grlo saobraćaja. Posebno u takozvanim špicama, za vrijeme turističke sezone, postaje pretijesna pa se saobraćaj odvija pod vrlo teškim uvjetima. Primjera radi dnevno ovom saobraćajnicom prođe oko 19.000 automobila, a kada se tome doda da je u blizini Mrzlog Polja smještena industrijska zona sa slabo riješenim željezničkim i cestovnim čvorištima nameće se neminovnost što hitnijeg uređenja ove nadasve važne saobraćajnice.

Prema usvojenim planovima izgradnje prometnica ove godine počet će rekonstrukcija Ulice Moše Pijade. Rekonstrukcijom će biti obuhvaćeno raskršće Smičiklasove ulice i brze ceste do križanja ceste broj 13 s odvojkom prema „Jugoturbini“ kod Mrzlog Polja. Kako se planira rekonstruirat će se postojeća cesta koja će imati 3 trake. Dvije trake širine 6,5 metara za osobne automobile jedna traka širine 3,5 metra za kamione te nogostup s obadvije strane širine po 1,5 metara. Najveći građevinski zahvati izvest će se na križanju prema tvornici Jugoturbina. Tamo će se izgraditi petlja s nadvožnjakom i odvojci prema tvornici Jugoturbina i tvornici „Lola Ribar“. Ukupna vrijednost investicija cijeni se na 67 milijuna dinara, a sredstva za izgradnju bit će osigurana iz fondova SlZ-a za komunalnu djelatnost općine Karlovac i viška sredstava od javnog zajma za ceste.

Rekonstrukcija ove prometnice dio je realizacije dugoročnijeg plana rješavanja prometnih čvorova u Karlovcu. Prije nekoliko godina izgrađena je obilaznica oko Banije što je znatno rasteretilo ovaj dio grada. U narednom razdoblju mora se riješiti promet kroz Rakovac. Ovaj dio grada također je usko grlo prometa. Kako se planira, promet kroz ovaj dio grada riješit će se produžetkom, brze ceste uz željezničku prugu prema Tušiloviću.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Neke karlovačke obilaznice u planu su pola stoljeća, a u posljednjih deset godina nismo se pomakli niti metra pojavila se prvi puta na KAportal.

Alfred Krupa stariji bio je jedan od najosebujnijih karlovačkih likova 20. stoljeća i s obzirom da se ovaj mjesec navršava trideset godina kako ga među Karlovčanima više nema, red je prisjetiti ga se kojom rečenicom. Krupa je, dakako, bio najpoznatiji po slikarskom radu, svojim akvarelima, ali bio je pravi renesansni čovjek, njegova svestranost obilježila je i trajno obogatila grad na četiri rijeke. Bio je likovni pedagog, predavao na više škola, bavio se ilustracijom i grafikom, a izvan struke bio je vrlo uspješan kao boksački trener, trenirao je tri prvaka Hrvatske u poslijeratnom dobu kad je boks bio vrlo popularan u Karlovcu.

Ono što je možda malo manje poznato, a intrigantno, Krupin je izumiteljski rad. Kako se u njegovim biografijama može pročitati, zbog nerazumijevanja tadašnjeg sistema njegovi izumiteljski dosezi nisu imali nekog odjeka i nisu završavali zaštićenim patentima. Da jesu, Krupa i njegovi nasljednici danas možda bi bili iznimno bogati ljudi. Naime, osim broda sa staklenim dnom i skijama za hodanje po vodi, Krupa je napravio i kofer s kotačima 1954. godine, punih 16 godina negoli se toga u Americi dosjetio Bernard Sadow, a onda dvije godine kasnije, 1972. taj izum i patentirao, što mu je poslije, dakako donijelo ogromno bogatstvo na račun autorskih prava.

Kada američki novinari danas pišu o tome, s nemalo ironije kažu kako su ljudi prije hodali po Mjesecu negoli imali kofere s kotačićima. Gledajući iz karlovačke perspektive, ta zgodna usporedba baš i ne bi držala vodu. Zanimljivo, postoji i konkretni dokaz da Krupin izum kofera s kotačima nije tek urbana legenda: fotografija samog Krupe kako sredinom 50-ih Domobranskom ulicom vuče kofer na kotačima. Šteta što nije bio uporniji u patentiranju svojih izuma. Nama Karlovčanima dovoljna su ostavština Krupin rad za lokalnu zajednicu i izvanvremenski akvareli karlovačkih veduta, ali da je imao više sreće s patentiranjem svog kofera s kotačima za Krupu bi danas vjerojatno znao cijeli svijet.

„Ratnik i slikar koji je našao novu domovinu“, Karlovački tjednik, 1. listopada 1971.

Malo tko zna da je naš sugrađanin, ratnik i slikar Alfred Krupa, Poljak po srcu od rođenja, a po državljanstvu novi sin naše domovine. Ovih dana ponovno ga srećemo u Zorin domu gdje je prikazao svoja nova umjetnička djela, istraživanja i nove putove. A njegov životni put ratnika i umjetnika započeo je još 1937. u Krakovu gdje je završio likovnu Akademiju, zatim bio redovni vojnik poljske vojske, da bi ga početak rata proveo kroz strahote porobljene „stare“ domovine; da bi se nakon njemačkog zarobljeništva i ratnih peripetija obreo pod prisilom u vojnoj jedinici stranaca Poljaka, Čeha i Francuza koji su dovedeni u naša zemlju. Bježalo se iz te jedinice, ali Nijemci sa nemilosrdno ubijali. Krupina prilika ukazala se u Donjem Lapcu gdje je prešao u partizanske redove 1942. godine i tada započinje njegova nova životna epoha, ispunjena u početku borbom za oslobođenje s drugovima čiji jezik je tek morao učiti…

„Od 1943. godine“, priča nam sada Krupa, „borio sam se kao artiljerac u brigadi „Vlado Ćetković“. Trenutke između borbi ispunjavao sam crtanjem prizora bitaka i portreta svojih drugova partizana. Slikalo se tada na bilo-kakvom papiru, na „škarniclu“ ali i to je bilo veliko zadovoljstvo. Već 1944. godine s grupom ratnika slikara, Pricom, Šimagom, Detonijem, Murtićem i drugima izlažem u Topuskom. Izložio sam dva rada, sjećam se jedna je bila kompozicija iz borbe a drugi „Haubica u pokretu“.

Postoje li sačuvani Vaši radovi iz tog vremena?

– Da, ali su završili u Muzeju revolucije Beograda i u Zagrebu. Mislim da tu ima oko 40 radova, uglavnom crteža. Sebi sam sačuvao nekoliko manjih skica i kao suvenir iz borbe jedan drveni češalj. Kada je došlo oslobođenje, kako ste ostali u Jugoslaviji?

– Nakon oslobođenja tražili su se kadrovi za škole. Kako sam bio jedan od rijetkih profesora, a istovremeno sam se i oženio, dobio sam mjesto u školi na Krku, a već 1947. dolazim u Karlovac. Teško je reći što me privuklo da ostanem ovdje i postanem državljanin ove zemlje. Mislim da je za to zaslužna njezina izuzetna ljepota, prisnost ljudi što je mene kao umjetnika uvijek oduševljavalo. U Karlovcu sam radio punih 26 godina, odnedavna sam u mirovini, a u Poljskoj poslije rata nisam nikada bio. Roditelji su mi poginuli, a znam samo za jednog brata. Možda se jednog dana vratim tamo kao turist jer srce ipak vuče da vidim rodno Mikolovo.

Vaš umjetnički rad u novoj domovini je bio vrlo bogat?

– Mislim da sam likovno istupao četrdesetak puta. Član sam ULUH-a još od 1952. godine kada je bio vrlo strog kriterij, zatim sam član ULUJ-a, a od 1963. postajem i članom Međunarodnog udruženja likovnih umjetnika. Eto, došlo je vrijeme moje mirovine, to će ml doći kao relaksacija da slikam i radim kadgod zaželim i da nastavim sa svojim umjetničkim istraživanjima koja moraju biti preokupacija svakog umjetnika.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Američki novinari s ironijom kažu kako su ljudi prije hodali po Mjesecu nego imali kofer s kotačima, no to nije baš točno; davno prije izmislio ga je karlovački slikar Krupa pojavila se prvi puta na KAportal.

Kad u nešto danas niste sigurni, pitajte Google, sigurno ćete biti bliži odgovoru. Tako je bilo i s nedoumicom je li epitet Karlovca kao grada parkova posebnost u okvirima Hrvatske, ili si tako za svoje interne potrebe tepaju i neki drugi gradovi. Ukucavanje pojma „grad parkova“ u sveznajuću tražilicu nije ostavljalo prostora nedoumici, Karlovac je jedini grad u Hrvatskoj koji se naziva i kojeg nazivaju gradom parkova.

Tu znamenitost imamo djelomično zbog povijesne uvjetovanosti kao grad s vojnom svrhom ranog novog vijeka koji je u jednom trenutku izgubio vojnu svrhu pa su mu ostali zeleni šančevi i bastioni pogodni za hortikulturno uređenje. Drugi je, i važniji, razlog što je Karlovac u jednom trenutku imao naprednu, da ne kažemo dokonu, inteligenciju s luksuzom da se brine o lijepim stvarima u gradu. Tako je 1886. osnovano Društvo za poljepšanje Karlovca čije je ime ujedno bilo i program društva. Bogati članovi i mecene naručivali su tada egzotične sadnice za parkove i perivoje u Trstu i Beču, podizali botaničke vrtove (1896. je nastao današnji Vrbanićev perivoj), i korak po korak postavili temelje da Karlovac s vremenom stekne epitet „grada parkova“. Misiju Društva za poljepšavanje do dana današnjeg nastavila je gradska tvrtka „Zelenilo“ i parkove koje smo naslijedili od naših pametnih predaka održava po visokim standardima brige i urednosti.

Mir karlovačkih parkova nadopunjuje životinjski svijet, ali nažalost nije tako očit kao što to znamo viđati po europskim i američkim gradovima i parkovima gdje skakuću gomile vjeverica, zečeva i sličnih životinjica naučenih na blizinu ljudi. Zašto je tome tako, to je već pitanje za biologe, a možda i sociologe. Da je bilo vremena kad naši lijepi parkovi nisu bili tako pusti kao danas, podsjećaju nas stranice starih novina i foto-arhiva Dinka Neskusila na web stranici Kafotka koja također polako postaje karlovačka znamenitost. Uglavnom, da, karlovački parkovi bi nesumnjivo dobili novu dimenziju da ima paunova u njima. Google kaže da je ta azijska životinja prilično osjetljiva i da ako mladi do tri mjeseca starosti pokisnu, uginu! (https://www.agroportal.hr/peradarstvo/19277). Osim bioloških izazova, tu su i oni sociološki, činjenica je da je sve što je lijepo i dovoljno daleko od pogleda, privlači pažnju vandala. No, vjerujemo da ni vremenski ekstremi ni vandali nisu nešto s čime se karlovačko „Zelenilo“ u držanju paunova u parkovima uz Koranu ne bi znalo nositi.

„Nestao i tužni Marko“, Karlovački tjednik, 24. lipnja 1971.

Nije tome davno bilo, unatrag dvije godine, na divnoj obali Korane i lijepim karlovačkim parkovima, punih zelenila i cvijeća, živjela je porodica pauna. Bilo ih je ukupno pet pari. Od toga broja do prošle godine ostao je samo jedan par. Negdje u sedmom mjesecu prošle godine ženka je izvela iz grmlja pet mladih. Oni su predstavljali atrakciju mnogih gostiju „Plavog neba“. Ali jednog dana došao je jedan čovjek navodno iz Zvečaja i pokupio paunicu s pilićima, rekavši da se mladi ne mogu odgojiti u parku, pa će ih on vratiti kad odrastu. Ali eto prođe godina dana, a ni njega ni pauna. Još je ostao samo mužjak popularni Marko koji je bio ljubimac „Plavog neba“. Svaki dan je dolazio iz parka po svoj obrok hrane.

Zahvaljivao je na taj način što je podigao svoj dugački rep i raširio ga u polukrug. Njegovo prekrasno šaroliko perje kristalilo se u svim nijansama na sunčevoj svjetlosti. Okretao se na mjestu i predstavljao se u svim pozama. Došao je mjesec svibanj, vrijeme parenja. Uzalud je Marko sa svojim prodornim krikovima dozivao svoju ljubavnicu, nje nema pa nema. Prošao je svibanj, a s njim i Marko zauvijek nestao s pozornice. Možda on u nečijem dvorištu tužno kriči kao i njegova ljubavnica negdje u Zvečaju za svojom Koranom, ili nečije predsoblje krasi balzamiran odnosno prepariran.

Kako bilo da bilo s Markom je nestao posljednji paun iz karlovačkih lijepih parkova. Ne znamo čija je to bila briga, ali sigurno je nečija bila. Građani Karlovca to mu ne mogu oprostiti.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Gradom parkova nekad su se šepurili paunovi, bilo bi lijepo kad bi “Zelenilo” obnovilo tu karlovačku tradiciju pojavila se prvi puta na KAportal.

Čudan je životni put prešla vinilna gramofonska ploča u popularnoj glazbi. Još tamo od sredine 50-ih i pojave Elvisa Presleya crna ploča s rupom u sredini, u singl 7-inčnom ili 12-inčnom LP formatu, suvereno je vladala kao najprodavaniji oblik nosača zvuka punih 30 godina. Nakon što je ploču CD sredinom osamdesetih skinuo s trona, krajem 90-ih izgledalo je kao da će vinil u potpunosti nestati i unatoč svojoj soničnoj superiornosti naspram CD-a i kasnije MP3-a, ostati tek uspomena iz prošlosti kad je glazba mijenjala svijet. No, iz nekog razloga, nostalgije, otpora prema slaganju beskrajnih bezličnih foldera i datoteka s glazbom, vinil je u 21. stoljeću doživio neočekivani preporod. Toliko, da je prvi put nakon pune 33 godine prodaja gramofonskih ploča u svijetu 2019. prestigla prodaju CD-a.

Dakako, to su mrvice s obzirom da se u današnjem digitaliziranom online svijetu 80% glazbe prodaje putem internetskih servisa. Pa ipak – podatak da su samo davne 1970. upokojeni Beatlesi prošle godine prodali 300 tisuća gramofonskih ploča ili da je ove godine na prvo mjesto po prodaji albuma ispred megapopularnog Eda Sheerana na skromnom hrvatskom tržištu iskočio danas nepostojeći pulski punk bend KUD Idijoti s CD i LP reizdanjem svog live albuma iz davne 1999. godine – sugerira da je gramofonska ploča nekim čudom uskrsnula.

U skladu s tim trendovima, otvaraju se ponovno i prodavaonice ploča, novih i rabljenih. Sva sreća da nam je Zagreb blizu i da možemo kupovati online, jer Karlovac je očito premali da prati trendove. Kod nas, naime, već duže nema specijalizirane prodavaonice CD-ova, a kamoli gramofonskih ploča. Prije 90-ih bilo ih je u starom dijelu grada na svakom ćošku. U to su vrijeme igrale važnu ulogu u životu mladih, gramofonska ploča je bila neka vrsta kolekcionarskog statusnog simbola, ali i način identificiranja u društvu. Moglo bi se reći, ploče su djelomično bile ono što su danas društvene mreže, razlog za komuniciranje s drugim mladima i dobar način za traženje srodnih duša. Vraćamo vas u ta romantična vremena kroz pola stoljeća star razgovor s jednim od prvih karlovačkih kolekcionara rock’n’roll ploča i prvih karlovačkih DJ-eva Željka Lardšnajdera.

„Beat muzika se neda“, Karlovački tjednik, 21. studenog 1968.

Skupljanje ploča predstavlja danas jedan od najomiljenijih hobija mladih. Ispočetka su te kolekcije manjeg obima, da bi kasnije dosegle znatno veći, impozantniji broj. Željko Lardšnajder u svojoj diskoteci posjeduje osamdesetak ploča.

Od kada ste počeli da se bavite tim hobijem?

– Otprilike, prije dvije godine. Zavolio sam bit muziku i želio da imam snimke popularnih pjevača i sastava.

Na pločama koje sakupljate zastupljeni su samo moderni ritmovi najčešće u izvođenju stranih sastava. Znači li to da našim domaćim ansamblima pridajete manji značaj?

– Ne, ni u kom slučaju, ali mislim da je potrebno da kažem da ti strani ansambli imaju svoj stil, svoj način muziciranja, dok se naši ansambli zadovoljavaju u većini slučajeva samo njihovom imitacijom.

Kada bi Vas netko zadužio da proglasite najbolji sastav godine, koga bi izabrali?

– Na prvo mjesto bi svakako stavio Bee Geese, a na drugo Beatlese.

Beat muzika već dugo egzistira, no u zadnje vrijeme je ugrožena, da se tako izrazim, soulom. Je su li mladi prihvatili soul isto tako neposredno, kao su to učinili s beatom?

– Točno je da se beat muzika dugo drži na pop-listama i mislim da neće tako brzo nestati. No, u posljednje vrijeme postoji pojačano zanimanje za soul naročito za Otisa Reddinga. Precizne prognoze ne bi mogao dati ali i jedna i druga vrsta muzike, koje se bitno razlikuju, imaju svoje pristaše među mladima.

Diskoteku koju posjedujete upotrebljavate samo radi svoje osobne zabave?

– Ne. U prostorijama omladinske organizacije „Centar“ srijedom uveče održava se ples uz ploče, koje obično ja donosim. Osim mijenjanja ploča moj posao sastoji se u tome da uz najavu dam kratke informacije o pjevaču, odnosno ansamblu. Što se posjećenosti tiče, tu ne trebamo biti zabrinuti, jer dođe 70 -80 mladih.

Čuli smo želje pojedinih omladinaca, naime oni bi htjeli da se osnuje disko-klub, u prostoriji omladinske organizacije „Centar“.

– Ja još nisam čuo takva mišljenja. Poneki, koji dolaze ovdje ne plešu, nego slušaju muziku, no njih ima znatno manje. Prostorija u kojoj se održava ples je mala, pa često puta ne može zadovoljiti ni sve one koji žele ovdje zaplesati.

Na Radio-Karlovcu uređujete emisiju pop-muzike, koja je bila posljednja na redu?

Posljednja emisija bila je 35. po redu. U tim emisijama služeći se svojim pločama želim da dam najsvježije informacije na području pop-muzike. Malo je teško što se tiče nabavljanja ploča jer „Jugoton“ izdaje ograničeni broj stranih kompozicija, pa ih moram nabavljati iz inozemstva, a carine nisu baš tako male.

Pripremio: Tihomir Ivka / KAportal.hr

Objava Crna gramofonska ploča s rupom u sredini je u svijetu je opet in, u Karlovcu je njena važnost u životu mladih samo davna prošlost pojavila se prvi puta na KAportal.

Kad se okrenemo unazad, ne možemo se od 1990-e naovamo sjetiti puno velikih državnih investicija na području Karlovačke županije, a i one koje su ostvarene ili započete ne pamtimo po dobrom: sjeverna varijanta auto-puta prema Rijeci sprovedena je na silu kontra stava lokalnog javnog mišljenja i politike, „Vukelićev“ most postao je sinonim neracionalne gradnje, „zidanje Skadra na Bojani“ na hrvatski način, a HE Lešće vjerojatno najveći promašaj s obzirom kakve je nepredviđene posljedice ostavila gradnja te hidroelektrane na prirodu nizvodno i uzvodno. Dobra nizvodno više nije ista rijeka, voda je kraškim podzemnim kanalima počela izbijati tamo gdje je nikad nije bilo, počela je posredno negativno utjecati i na tok Mrežnice, dovoljno je sjetiti se samo ovoljetnog naizgled misterioznog višednevnog zamućenja Mrežnice kakvo se ne pamti.

Ako je nešto od HE Lešće ispalo dobro, činjenica je da se nakon tog šlampavo pripremljenog posla, na upozorenja ekoloških udruga više ne gleda kao na gunđanja tankoćutnih zaštitara prirode bez argumentacije. HE Lešće je postala najbolji argument da se uzvodno od Karlovca gradnji bilo kakve hidroelektrane, male ili velike, mora pristupiti s krajnjim oprezom, studiozno i s ozbiljnom procjenom kumulativnih učinaka na prirodno stanje rijeka. Pokazalo se to i slučaju planiranja gradnje niza malih elektrana na Korani uzvodno od Karlovca, gdje je poslovičnu neodgovornost nadležnog ministarstva po tom pitanju prošle godine zaustavio Visoki upravni sud, potvrđujući mišljenje karlovačkog Eko pana da gradnja HE Primišlje na Korani neće biti moguća bez prethodne kumulativne procjene o utjecaju tog i ostalih planiranih zahvata na prirodno stanje rijeke Korane. Drugim riječima, pokazalo se da je Eko pan odigrao ulogu branitelja javnog interesa i ekološke savjesti.

Prije četrdesetak godina te savjesti u vidu nevladinog sektora nije bilo, a iz današnje perspektive i iskustva sa HE Lešće, sva je sreća da u socijalizmu nije bilo ni novca, samo kronična besparica iz tog vremena spasila nas je od još veće devastacija naših ponajvećih prirodnih vrijednosti i potencijala – naših rijeka. U nastavku možete pročitati što bi danas bilo s Koranom da je prije 40 godina bilo više novca.

„HE Lučica do 1985. godine?, Karlovački tjednik, 20. rujna 1979.

Do kraja narednog srednjoročnog planskog razdoblja, počet će (najvjerojatnije) izgradnja velike višenamjenske brane „Lučica“ kojom bi se nedaleko od sela Vujaškovići pregradila rijeka Korana i stvorilo umjetno jezero koje bi dosezalo do Slunja. Brana „Lučica“ na Korani bit će visoka 60 metara, a dugačka 180. Izgradnja brane dio je realizacije plana regulacije i uređenja sliva Save i njenih pritoka, a studiju o tome izradili su u okviru pomoći Ujedinjenih naroda Polytechna-Hydroprojekt Carlo Loti iz Praga i Rima.

Brana „Lučica“ ima više namjena kaže Stojan Svilar, rukovodilac tehničkog sektora OOUR-a Vodoprivreda Karlovac. Akumulacija „Lučica“ će se koristiti za zaštitu od poplava, proizvodnju elektroenergije, vodoopskrbu naselja i industrijskih poduzeća, te za navodnjavanje. U umjetnom jezeru koje će se stvoriti uzvodno od brane akumulirat će se 253 milijuna kubnih metara vode. Jezero bi se prostiralo na površini od 25 kvadratnih kilometara. Podizanjem brane bit će potrebno eksproprirati oko 320 hektara obradivog zemljišta, 70 hektara šumskog zemljišta i oko 60 stambenih zgrada koje se nalaze u kanjonu Korane.

„Izrada studije kojoj je osnovni cilj dati plan kako ukrotiti i ekonomski iskoristiti vodu Karane, početak je velike akcije koju moramo realizirati u narednim godinama i koja će ovaj kraj znatno unaprijediti“ – kaže Stojan Svilar i dodaje da će se akumulacija „Lučica“ najvjerojatnije naći u popisu zadataka novog plana društveno-ekonomskog razvoja karlovačke zajednice općina do sredine idućeg desetljeća. U sklopu akumulacije „Lučica“ izgradila bi se hidroelektrana koja bi godišnje davala 15,8 megavata električne energije, čime bi se osigurao energetski potencijal potreban industriji karlovačko–kordunske regije. Kako ističu u Vodoprivredi Karlovac, za izgradnju brane akumulacije „Lučica“ potrebno je izvesti niz istražnih radova, počevši od geoloških ispitivanja tla pa do izrade potrebnih idejnih i provedbenih projekata i izgradnje samih objekata. Velike vode rijeke Korane koje su se često izlijevale iz korita stvaranjem akumulacije bi se zadržavale i kasnije lagano ispuštalo u korito. S druge strane, velika snaga vode iskoristit će se za dobivanje električne energije što je u ovom trenutku energetske krize važan razlog da se priđe detaljnijoj razradi studije i realizaciji akumulacije „Lučica“. Akumulacija „Lučica“ sretno je ukomponirana u jedinstveni sistem obrane od poplava cijelog slivnog područja rijeke Save, te kompleksno iskorištavanje vode i zaštite kvalitete voda … Kako ova regija ima velike planove u razvoju turizma, umjetno jezero koje bi nastalo izgradnjom brane „Lučica“ kraj sela Vujaškovići, svakako bi znatno doprinijelo bržem razvoju ove djelatnosti. Kako zaključuju u Vodoprivredi, projekt je takve naravi da se ne bi smjelo kasniti s nijednom etapom realizacije. Samo na taj način bi se mogla do 1985. godine ostvariti ova planska vizija, brana „Lučica“ na rijeci Korani.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Sreća da je u socijalizmu vladala kronična besparica – da nije, rijeke bi nam bile pune ekoloških “bombi” poput HE Lešće pojavila se prvi puta na KAportal.

Svi znamo da je Jugoslavija bila daleko od idealne države, i politički i ekonomski. No, tko kaže da je u toj socijalističkoj jednopartijskoj državi – pogotovo nakon što se otrgnula iz Staljinovog zagrljaja i negdje sredinom 50-ih počela liberalizirati – sve bilo crno, taj namjerno ili iz neznanja falsificira povijest.

Ne znamo točno koji je od ta dva razloga aktualnu predsjednicu natjerao da u svijetu tupi kako je rođena s krive strane željezne zavjese, i ponavlja popularne populističke bedastoće da se nije smjelo isticati da si Hrvat i kriomice moralo ići u Crkvu, a sad tome dodala i u ničem utemeljenu tvrdnju da je NK Rijeka u socijalizmu bila rezervni klub Zvezde i Partizana, pa su joj stoga bili draži Dinamo i Hajduk. Onaj Dinamo iz kojeg su put Zvezde išli Janjanin, Ivković, Bračun, Boro Cvetković i Prosinečki i onaj Hajduk koji je u doba socijalizma bio na glasu kao omiljeni klub Josipa Broza Tita.

Predsjedničina neodgovorna populistička nonšalancija po pitanju tumačenja povijesti vrijeđa mnoge s malo mozga u glavi, a i nju stavlja u licemjernu poziciju. Naime, ako je u doba njenog rođenja Hrvatska s Jugoslavijom bila iza željezne zastave, kako to da je njen otac imao privatnu mesnicu što je bilo teško zamislivo u DDR-u ili SSSR-u i kako to da je iza te željezne zavjese, iz jugoslavenskog komunističkog mraka bila poslana godinu dana na besplatno školovanje u SAD, državu koja je bila najžešći oponent komunizmu kroz razdoblje hladnog rata?

Ponavljamo, Jugoslavija je imala krupnih mana, prije svega po pitanju osobnih sloboda, ali stavljati je u razdoblju poslije 1955. u isti koš s crnim diktaturama kao što su Sovjetski savez ili Istočna Njemačka je naprosto pogrešno crno-bijelo pojednostavljivanje i iskrivljavanje činjenica. Kad to učini anonimni komentator ispod članka na internetu, to je folklor koji se uklapa u aktualne procese u hrvatskom društvu, kad to čini predsjednica, to je neodgovorni jeftini populizam i dodvoravanje niskim strastima neobrazovanijeg dijela biračke publike.

Da nije sve tako crno-bijelo na mnogo mjesta nas podsjećaju i članci iz starih novina i nameću mnoga pitanja našoj predsjednici. Jedno bi moglo glasiti i ovako: Jesu li se iza željezne zavjese vozile talijanske Vespe i gledali njemački televizori, kao u Karlovcu početkom 60-ih godina?

„Standard naš svagdašnji“, Karlovački tjednik, 23. svibnja 1963.

Imati radio-aparat prije pet godina, značilo je imati solidan standard. Imati vespu ili televizor u 1958. godini, značilo je „biti Amerikanac“. Imati privatni automobil u to vrijeme, značilo je ostvariti nešto što je u očima svakog čovjeka izgledalo kao nedostižan san. Danas, pet godina nakon toga, kriteriji po kojima se ocjenjuje standard našeg čovjeka znatno su se promijenili. Biti posjednik radio-aparata, danas je potpuno razumljiva stvar, kao što je na primjer normalna stvar da svaki čovjek ima cipele ili kaput. Staviše, danas je normalna stvar da čovjek osim radio-aparata ima i tranzistor. To danas više nije obilježje standarda, već nešto što se samo po sebi razumije, a ne nikakav luksuz, pristupačan samo odabranima.

Kad bi svaki posjednik vespe, motora, televizora ili automobila bio i danas smatran „Amerikancem“, onda bi svaki deseti Karlovčanin bio Amerikanac. To su samo one vanjske manifestacije našeg standarda, koje se vide iz ulice. A one unutrašnje koje se ne vide?

Postavimo pitanje koliko domaćinstava danas ima kućanske električne aparate široke potrošnje? Možda bi bilo umjesnije postaviti pitanje koliko kućanstava nema bar jedan električni kućanski aparat. I nema sumnje da bismo ih vrlo lako nabrojili, ako ih uopće ima. Električni štednjak, bojler, hladionik, stroj za pranje rublja, razni mikseri, mlinci za crnu kavu i tko bi ih sve nabrojio! Sve su to aparati koje smo prije pet godina gledali u stranim filmovima i mislili da su nam nedostižni.

Danas se, međutim, teško može naći stan u kojeriv se ne nalazi bar jedan od tih aparata.

Evo i jednog podatka. Građani Karlovca ostavili su prošle godine u trgovini na malo blizu 10 milijardi dinara. Brojka koja bez sumnje imponira. Velik dio ovih sredstava namijenjen je za takozvanu robu trajne potrošnje, a prvenstveno za nabavu pokućstva i aparata za domaćinstvo.

Ako je potrebno ilustrirati razliku između 1957. godine i danas, moguće je to najbolje na primjeru motornih vozila. Dok je prije pet godina u Karlovcu bilo registrirano svega nekoliko automobila (uglavnom taksi-prevoznici) i motora, prošle godine registrirana su 942 automobila i 1003 motor-kotača. Slična je situacija i s televizorima. Godine 1957. u Karlovcu ih gotovo i nije bilo, osim možda nekoliko u ugostiteljskim objektima , a danas ih u Karlovcu ima više od tisuću. I po broju radio-pretplatnika Karlovac je znatno iznad republičkog i jugoslavenskog prosjeka. U posljednjih pet godina broj radio-aparata se udvostručio, tako da ih danas imamo oko 10000. Prosječno, Karlovčani godišnje kupuju oko 900 radio prijemnika.

Brojke o povećanju standarda mogle bi se nabrajati u nedogled, ali i ovih nekoliko je dovoljno za ilustraciju. No, to je samo osobni standard, a gdje je još onaj drugi, društveni? Tu su rezultati još veći.

U posljednjih pet godina u Karlovcu je izgrađeno 2200 stanova, 6837 kvadratnih metara školskog prostora, 5,5 kilometara kanalizacije, izvršeno je više od milijun zdravstvenih pregleda…

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Jesu li se iza željezne zavjese vozile talijanske Vespe i gledali njemački televizori, kao u Karlovcu početkom 60-ih? pojavila se prvi puta na KAportal.

Da je strah od nepoznatog plodno tlo za uzgoj puzajuće mržnje dokazali su prošli tjedan u više navrata i Karlovčani na Facebook stranici KAportala u mnogobrojnim komentarima ispod tekstova vezanih uz dolazak deset sirijskih obitelji u Karlovac. Kad se sloboda govora shvati doslovno, onda je najglasnija ona najprimitivnija i najradikalnija manjina. Racionalno popušta pred iracionalnim, humanost ustupa mjesto paranoji. Kad se taj patološki društveni poremećaj ne liječi, ili se dapače hrani s viših političkih instanci, ludilo može postati zarazno i stvari lako mogu otići k vragu. Kao što su otišle u Njemačkoj 1933.

Šteta što bar župan Jelić, upitan od strane političkih marginalaca s govornice županijske skupštine što misli o tom slučaju, nije imao hrabrosti s pozicije političke moći braniti humanost i pokazati s govornice ponešto kršćanske samilosti naspram nevoljnika iz daleke zemlje koju već osam godina proždire rat. Sudeći po paranoičnim komentarima Karlovcu se sprema invazija, radikalni islam kuca na vrata, noću nećemo od te ugroze mirno hodati, a djecu nećemo moći puštati u parkove. Tih 10 sirijskih obitelji prisvojit će svu socijalnu pomoć, uzeti poslove, pojest će nam svu hranu i zauzeti većinu stambenog prostora u vlasništvu države. Za par generacija nebo nad Karlovcem neće parati toranj Svete Trojice, već minareti…U strahu su valjda velike oči, ali to nije izgovor ni za iracionalnu netrpeljivost ni za glupost. Karlovac su gazili mnogi, osnovali su nas Habsburgovci, okupirali Francuzi, pomađarivali Mađari, tamanili nas Talijani i Nijemci s ustašama u 2. svjetskom ratu, pa onda neposredno nakon rata i partizani. Karlovac je u socijalizmu planski naseljavan s Korduna, pa onda s Korduna 1991. godine i napadnut. Preživjeli smo i val tisuća muslimanskih izbjeglica iz Cazinske krajine 1993., nahranili ih i smjestili u samom gradu… I gle vraga, unatoč svim tim stoljetnim mukama, u Karlovcu nikad nije u postotku živjelo više Hrvata nego danas. I sad će nas pokoriti i uništiti 10 obitelji koje godinama čuče u nekom kampu na granici Turske i Sirije, koji su u ratu ostali bez svega? Kakav nonsens.

U podgrijavanju atmosfere straha i semantika ima veliku ulogu. Zanimljivo, oni koji imaju empatiju naspram tih jadnih obitelji nazivaju prognanicima ili izbjeglicama što oni i jesu, baš kao što su prognanici i izbjeglice bile naše obitelji s Kamenskog, Skakavca, Vukmanića i drugih okupiranih mjesta 1991. godine. Neki od njih su utočište nalazili izvan granice Hrvatske, u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj. I nitko normalan nije mislio da će ih Hrvati preplaviti za par generacija i nije ih nazivao emigrantima. A upravo tu riječ ciljano koriste paranoici koji misle da će Karlovac uskoro postati velika džamija zbog dolaska 10 izbjegličkih sirijskih obitelji.

Riječ emigrant u hrvatskom jeziku ima povijest negativnog konteksta i vuče tu auru iz komunizma. Za sistem ljudi koji su odlazili iz Jugoslavije raditi van nisu bili emigranti, već radnici na privremenom radu u inozemstvu ili kolokvijalno „od milja“ gastarbajteri. Nepodobnici i neprijatelji sistema nazivani su emigracijom, ekstremnom uglavnom. Da je tome tako, potkrepljujemo zanimljivim tekstom iz karlovačkih novina od prije skoro pola stoljeća. O Vici Vukovu je riječ, hrvatskom patriotu „filmskog“ životnog puta: od iznimno popularnog pjevača postao je disident jer je označen nacionalistom i rušiteljem bratstva i jedinstva. Poslije Hrvatskog proljeća morao se dati u izbjeglištvo, 1976. se vratio u Hrvatsku, ali je de facto isključen iz javnog života do 1990. U velikom estradnom i političkom povratku bio je blizak s prvim predsjednikom RH Tuđmanom, ali se vrlo brzo udaljio od njegove politike i stao uz Savku Dabčević Kučar. Puni politički krug zatvorio je ulaskom u Sabor na listi SDP-a, stranke za koju je smatrao da se pod Račanom reformirala i odmakla od nasljeđa komunizma i jugoslavenstva. Dvanaest godina nakon njegove smrti za službenu politiku kao da ne postoji. Valjda nije bio dovoljno Hrvat po današnjim standardima HDZ-a.

Uglavnom, može se povući paralela između situacije s sirijskim izbjeglicama i temom teksta u nastavku: kao što su Karlovčani nastavili slušati Vukova unatoč zabranama i etiketama, većina Karlovčana će unatoč kukavičke šutnje lokalnih vlasti, paranoji i predrasudama glasne manjine, prihvatiti sirijske obitelji ne kao potencijalnu opasnost, već kao ljude u nevolji.

„U prodaji ploče pjevača – emigranta“ , Karlovački tjednik, 30. kolovoza 1973.

U prodavaonici broj 20 karlovačkog trgovačkog poduzeća „Tehnomerkur“ U Ulici Nade Dimić 4, ljubazni poslovođa nudi kupcima ploče i kazete na kojima zabavne melodije izvodi pjevač – emigrant Vice Vukov.

– Ploče se dosta kupuju, govori poslovođa dok u kesicu stavlja kazetu i tri gramofonske ploče u izvođenju Vice Vukova, čiji je izdavač „Jugoton“ Zagreb.

– Znate li tko je taj pjevač i što je činio?

– Nije me briga, jer kupci traže ploče, odgovara poslovođa.

Slično je i u prodavaonici broj 54 karlovačkog Općeg trgovačkog poduzeća koja se nalazi na Zrinjskom trgu 4. I tu prodavač prodaje kazete na kojima je snimljeno desetak pjesama u izvođenju Vice Vukova. – Pa što, kad ljudi traže ja ću im to i prodati, odgovara na pitanje zašto to čini.

Ne ulazimo u to da li je ploča tražena ili nije, ali nas zanima, da li odgovorni iz „OTP-a“ i „Tehnomerkura“ znaju tko je Vice Vukov, koji je odmah nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije napustio našu zemlju i vani se priključio ekstremnoj emigraciji.

Nema zabrane prodaje ove ploče, ali izdavanje i prodaja ploča pjevača emigranta nije ništa drugo, nego najblaže rečeno, politička neodgovornost. Osim toga dinar od tantijema na prodane ploče ne bi smio ići u džep emigranta Vice Vukova.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Riječ emigrant je i prije imala negativan kontekst – i kad je tako KT zvao Vicu Vukova i danas kad “paranoici” misle da će 10 sirijskih obitelji uništiti Karlovac kakav jest pojavila se prvi puta na KAportal.

„Počasnim građaninom Grada Karlovca može se proglasiti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, te osoba koja je trajno doprinijela razvitku Grada Karlovca, njegovu ugledu i afirmaciji u zemlji i inozemstvu.“ Ovim riječima na službenim stranicama Grada Karlovca objašnjene su odlike čovjeka koji može postati počasni građanin Karlovca.

Da je do ovog prvog uvjeta vezanog uz vrijednosti demokratskog društva rijetko tko bi se održao na listi s obzirom da je Karlovac u manje od dva stoljeća kako se prakticira biranje počasnog Karlovčanina, uglavnom živio pod teškom tuđinskom čizmom ili u jednopartijskom sustavu. I ono kratko razdoblje između dva svjetska rata je blago rečeno bila krnja demokracija, a o demokratskim vrijednostima sadašnje nam demokracije bi se dalo raspravljati.

Na listi počasnih građana Karlovca nalazi se 55 imena, s tim da je tu čast u posljednjih 120 godina zaslužilo tek njih osam. Ostali su birani gotovo na godišnjoj razini od sredine do kraja 19. stoljeća . U tih pola stoljeća na listi ima nešto kapitalaca čija imena odzvanjaju mnogo dalje od karlovačkih granica, spomenimo Ivana Mažuranića, Tadiju Smičiklasa i Ivana pl. Zajca, ali velika većina nisu ostavila dubljeg traga čak ni u karlovačkoj povijesti i danas ih se nitko ne sjeća što će reći da su birani po vrlo sumnjivim kriterijima. Ipak, tko god bili ili što god dobra ili zla učinili, i dalje su na listi.

Na listi počasnih građana je od 1955. godine i Josip Broz Tito koji je nedavno političkom odlukom lokalne vlasti HDZ-a uklonjen iz javnog prostora brisanjem imena Trga Josipa Broza Tita kod tržnice iako je taj trg upravo vlast HDZ-a nazvala Titovim imenom 1990. godine. Uz malo sarkazma moglo bi se konstatirati da je to čisti akt detuđmanizacije, i to upravo onih koji se kunu u lik i djelo prvog predsjednika RH Franje Tuđmana.

Ne znamo je li u pitanju slučajni propust ili namjerno prešućivanje povijesnih činjenica i eliminacija nepodobnih, ali sudeći po zapisima iz starih lokalnih novina, s liste počasnih građana Karlovca brisan je komunistički moćnik i babaroga za današnje vlasti, Vladimir Bakarić. Kao što se u tekstu u nastavku vidi, običaji su ostali isti, slave se branitelji i osloboditelji, čak su neka prezimena političkih imena identična političkim čelnicima u novom sistemu, politička retorika je slična, usta su puna naroda, samo se svira jedna himna manje i ideologija je drugačija.

Povijesni revizionizam u Hrvata dok je bilo Tuđmana je bio rezerviran za političke marginalce, da ne kažemo čudake s krajnje desnice poput Mladena Schwartza koji zbog mentalne higijene nacije nisu mogli ni prismrditi mainstream medijima, danas na nacionalnoj televiziji iz ustiju nekih novih čudaka možete čuti kako je Jasenovac logor smrti postao tek 1945. i kako te godine Zagreb i Karlovac nisu oslobođeni nego okupirani. Kako i ne bi, kad nas i gospođa predsjednica uči kako su neki hrvatski nogometni klubovi zapravo bili srpski i kako je u zemlji čiji joj je sustav omogućio da završi školu u SAD-u,živjela iza željezne zavjese, baš poput Rusa i Rumunja.

Valjda nismo u stanju mijenjati ono što promijeniti možemo – budućnost, pa se od vrha okrećemo razračunavanju s „nepoćudnom“ prošlošću, to je naš kuriozum. Rezultati su vidljivi; dok se naša predsjednica obračunava s Jugoslavijom iza željezne zavjese, države koje su nekad stvarno bile iza željezne zavjese i komunističko doba mogle samo sanjati jugoslavenski standard, bave se rješavanjem aktualnih problema, pa su danas – izuzev Bugarske – u životnom standardu sve prestigle Hrvatsku.

„Dr. V. Bakarić počasni Karlovčanin“, Karlovački tjednik, 13. svibnja 1976.

Na svečanoj sjednici Skupštine općine i izvršnih organa društveno-političkih organizacija Karlovca, održanoj 6. svibnja u povodu 31. godišnjice oslobođenja grada i 35. godišnjice podizanja ustanka i stvaranja JNA, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. doktor Vladimir Bakarić primio je Povelju o proglašenju počasnim građaninom općine Karlovac. Ovo priznanje drugu Bakariću uručio je Ivica Vukelić, predsjednik Općinske skupštine.

Prije ovog svečanog čina, zbor karlovačke Muzičke škole otpjevao je jugoslavensku i hrvatsku himnu, a potom je Ivica Vukelić otvorio sjednicu i pozdravio goste i uzvanike. Minutom šutnje odana je počast svim palim borcima narodnooslobodilačke borbe i svim trudbenicima umrlim u poslijeratnom razdoblju izgradnje naše zemlje.

Potom su pioniri Osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ dotoru Bakariću i njegovoj supruzi, drugarici Mariji Šoljan-Bakarić, uručili bukete cvijeća i toplo pozdravili sudionike svečane sjednice. Poslije izbora delegacije koje su poslije skupa u Zorin domu položile vijence pred Centralni spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Perivoju slobode, pred spomenik palom omladincu Ivici Gojaku kod Korane i na Partizansko groblje na Dubovcu, o doprinosu Karlovca u NOB-u i poslijeratnoj izgradnji govorio je Drago Zaborski, predsjednik Općinske konferencije Saveza komunista Karlovca.

Uručenje Povelje kojom je doktor Vladimir Bakarić proglašen počasnim građaninom Karlovca, sudionici su toplo pozdravili dugotrajnim pljeskom. Pošto je primio ovo priznanje, Bakarić se zahvalio i održao kraći govor:

„Mene s Karlovcem veže koješta. Međutim, htio bih reći da je čast na mojoj strani, a ne na vašoj kao što ste vi to u zaključku rekli. Karlovac je svojedobno bio kulturno i privredno središte. I Između dva rata. Sve je to naslijedila radnička klasa koja se ovdje počela organizirati. Stvarala je svoju organizaciju koja je spadala među značajnija žarišta radničkog pokreta u Hrvatskoj. Već tada je njegovala bratstvo među narodima ovoga kraja. Vodila je bitku za poboljšanje položaja radnika, za njegovu povezanost sa selom, povezivala je te dvije u jednu zajedničku borbu. I ja sam tu dolazio…“

„…Spomenuli ste, da su tu vrlo brzo došli i Glavni štab, pa potom i Centralni komitet. To je samo dokaz da je u ovom kraju narod vrlo čvrsto stajao uz Komunističku partiju i da je omogućio da se odatle djeluje po čitavoj Hrvatskoj. Izdržali su! I ne samo izdržali. Ja bih ovdje mogao spomenuti Petrovu goru kao jedan od spomenika koji pokazuje u kakvoj blizini neprijatelja je mogla postojati jedna bolnica koja nikada nije bila izdana. A bila je na mjestu za kojega su svi znali da je partizanski centar i prema kojem su se selile obitelji kad su se htjele sakriti, a bolnica ipak nije bila otkrivena. Pokazala je veliku povezanost naroda i veliku odanost naroda oslobodilačkoj borbi i vjeru u njene uspjehe…

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Na listi počasnih građana Karlovca i dalje stoji Titovo ime, brisano je ime Vladimira Bakarića, još jedne nepoćudne babaroge za ovaj sistem pojavila se prvi puta na KAportal.

Kao što smo na ovom mjestu već pisali, Karlovac je od 1990. naovamo uglavnom pratio hrvatsku pomodnost mijenjanja imena ulica i trgova. U početku, oprezno i s mjerom, da bi s vremenom karlovačka politika sve manje marila za nijanse. Naime, kad je ujesen 1990. promijenjeno ime središnjem trgu u Zvijezdi iz Trg maršala Tita u Trg bana Josipa Jelačića, karlovački HDZ na vlasti je Tita samo preselio u novi dio grada imenovavši njegovim imenom, prezimenom i nadimkom poljanu između gradske tržnice i zgrade suda.

Moralo se i bilo je oportuno, Tuđman nije dao ni riječ na Tita, zapravo, pravilno je vagao sve njegove dobre i loše strane i do smrti branio tezu da su njegove dobre strane dominantne nad onim lošima. Tu je bio i Josip Boljkovac, još jedan „objektivni“ titoist kojeg se pitalo i kojeg se bojalo, iako ga je Titov režim u jednom razdoblju proganjao, baš kao i Tuđmana.

Evo, za deset dana bit će 20 godina kako nema Tuđmana, nema ni Boljkovca, pa nema više ni Tita u javnom prostoru, čovjek je u procesu revizije povijesti Tuđmanovih sljedbenika postao oličenje zla, a njegova ostavština dežurni krivac za sve loše što nam se događa od kad smo samostalni: od činjenice da smo od države s najvišim standardom od tranzicijskih zemalja zaglibili na dnu s Bugarskom i što su nam političari korumpiraniji nego ikad.

U mijenjanju imena ulica i trgova, Karlovac je, dakle, i po pitanju vraćanja bana Jelačića i po pitanju brisanja Tita bio gotovo sinkroniziran s metropolom, no u slučaju Franje Tuđmana lokalna politika nije morala čekati nikoga, pa je 2001. godine, punih pet godina prije Zagreba prvog hrvatskog predsjednika stavila na popis svojih trgova i ulica. Tuđman je umro krajem 1999. pa je ispunjen standard da se živim vlastodršcima nazivaju ulice samo u diktaturama, a karlovačkom HDZ-u se te 2001. i žurilo jer su se bližili lokalni izbori i čekala je ih sudbina HDZ-a na državnoj razini.

Naime, tad su prvi i zadnji put izgubili izbore u Karlovcu. Kao što se vidi u nastavku, odluka nije prošla lako ni iz prve, iz nekog razloga HDZ je htio konsenzus oko ovog pitanja s oporbom, ali je na kraju HDZ proveo svoju volju. Problem je bio očit. O opravdanosti skidanja niza imena koja su s uglova ulica koja su novom sustavu postala nepoćudna, nevažna ili čak odiozna, može se raspravljati . U raspravi o nečijem liku i djelu uvijek će biti argumenta „za“ i „protiv“. Ali, skidati s popisa ulica pojam „slobode“ je teška blasfemija, bez obzira tumačili je kroz prizmu grčke filozofije, novovjekovne misli Descartesa, Rousseaua, Hegela…pa i Marxa, sve do suvremenih liberalističkih i neoliberalističkih shvaćanja slobode.

Sloboda je, bez obzira na nijanse, jedna, ideološki neutralna. Za slobodu se ne vežu mračne stvari, samo one plemenite. Ime Franje Tuđmana na nekoj od ulica ili karlovačkih trgova neupitno je, ali Perivoj slobode je mogao i morao preživjeti „demokratske“ promjene.

„Politička pragmatika“, Karlovački tjednik, 04. siječnja 2001.

Na prvoj ovogodišnjoj sjednici Gradskog vijeća trebala je biti donijeta odluka o imenovanju, odnosno preimenovanju jedne ulice odnosno trga po imenu dr. Franje Tuđmana. Tako bi Karlovac, konačno, kao i većina gradova u Hrvatskoj dobio trg ili ulicu s imenom prvog hrvatskog predsjednika.

Trebalo se to dogoditi krajem prošle godine, međutim, poslije vrlo duge rasprave vijećnici HDZ-a i oporbe dogovorili su se da se točka skine s dnevnog reda! Naime, Odbor za imenovanje ulica i trgova predložio je da Perivoj slobode bude preimenovan u Šetalište dr. Franje Tuđmana, što je klub HDZ-a podržao, ali ne i oporba.

Ne ulazeći previše u detalje rasprave, činjenica je da se u konačnici uopće nije dalo zaključiti zbog čega HDZ nije ustrajao u prijedlogu koji je zdušno podržavao. Dakle, ili je oporba imala jake argumente pa je poljuljala HDZ-ovo stajalište, ili je sam HDZ posustao.

Naime, ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da je HDZ iskoristio svoju većinu u Gradskom vijeću. Ovako, na sljedećoj sjednici bit će interesantno čuti bolji prijedlog, dostojan imena prvog hrvatskog predsjednika, a još interesantnije ako HDZ iskoristi svoju glasačku mašinu za isti prijedlog – Šetalište dr. Franje Tuđmana. A možda odluka o „šetalištu“ bude donesena jednoglasno.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: I to je bilo moguće u Karlovcu; plemeniti pojam slobode nije uspio preživjeti „demokratske“ promjene na popisu karlovačkih ulica pojavila se prvi puta na KAportal.

Svakodnevno počinjemo osjećati da su karlovačke ceste postale pretijesne za svu silu automobila i za naš amerikanizirani stav prema kretanju. Bez auta više ne idemo ni na posao, ni u trgovinu, ni po djecu u školu, pa makar trgovina i škola bile u krugu od par stotina metara. Standard je viši, pa su i ljudi komotniji. U toj komociji ne treba čuditi što u posljednje vrijeme viđamo i sve više taxi vozila na karlovačkim ulicama.

Konkurencija je vražja stvar, diže kvalitetu usluge i snižava cijene. Za 20 kuna možete se u bilo koje doba prevesti na bilo koju točku u gradu u krugu od četiri kilometra. Iako mnogima iz stare škole to baš nije jasno, zašto dati 20 kuna u gradu koji je ravan i kompaktan, dovoljno malen da se s jedne strane grada na drugu može prijeći pješice za petnaestak minuta žustrijeg hoda?

U neka druga, sporija i siromašnija vremena, bilo je više hodanja i vožnje na biciklu, manje automobila, javni prijevoz funkcionirao je bolje…Rijetki taksisti zarađivali su na gastarbajterima, slučajnim namjernicima, roditeljima vojnika koji su u Karlovcu služili vojsku…. Ili je to samo predrasuda? Ako je vjerovati napisima iz starih novina, ovdje je i prije više od pola stoljeća operirala neka vrsta ilegalnog Ubera. Izgleda da uvijek kad se spominje socijalistički sistem treba imati na umu da je jedno od najvažnijih pravila za preživljavanje bilo sabijeno u popularnu krilaticu „snađi se druže“.

„Četvorica u taksiju“, Karlovački tjednik, 19. ožujka 1964.

Prije rata kad je grad bio dvostruko manji, u njemu je bilo 20, pa i više taksi vozila. Danas se u Šebetićevoj ulici parkiraju svega četiri taksija – po jedan „Buick“, „Olimpia“, „Fiat 1400“ i „Kapiten“. Njihovi vlasnici Milan Letica, Mihajlo Ognjanović, Jure Fumić i Anton Sestrić, istina, tvrde da taksi-vozila u Karlovcu ima više – 104. Druga je stvar, kažu oni, što onih 100 ne plaća porez, što nisu registrirani, što…

Ako je vjerovati taksistima, ispada da u nas cvjeta jedan nedozvoljeni obrt. Ima naime, privatni posjednika vozila kojima taksi usluge predstavljaju unosan izvor prihoda. Cijene njihovih usluga su daleko ispod cijene registriranih taksista jer su oslobođeni bilo kakvih davanja. Ova utakmica nije lojalna. „Divlji“ vozači kradu taksistima mušterije ispred nosa. Taksi-vozači tvrde da ih sve poznaju. Protiv nekih su podnijeli prijave sucu za prekršaje općine, ali ne sjećaju se da je do sada bilo kaznenih mjera.

Ugrizao vuk magare i nikome ništa, kaže najstariji karlovački taksist Jure Fumić koji na kotačima živi već više od 30 godina.
U stvari, radi se o tome da je teško dokazati da se netko bavi nadriobrtom. Kad prijava dođe do suca za prekršaje, prekršaj ne priznaje ni prekršitelj ni stranka. Svatko – naravno – ima svoje razloge.

Taksisti su ogorčeni. Kažu da im preostaju pretežno mušterije kojima je potrebno izdati račun radi obračuna putnih troškova i slično, zatim bolesnici i oni kojima put do kuće vodi „kozjim stazama“…

Realno, cijene nisu visoke, ali taksi-vozila i pored toga nisu popularna. Sigurno je da na slabije zanimanje građana za ovu vrstu prijevoza utječe i nepovjerenje prema vozačima, premda od onih osoba koje su se vozile taksijem nije bilo prigovora. Nepovjerenje svakako dolazi otuda što se usluga naplaćuje „od oka“, taksimetra nema.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Karlovačka taxi avangarda – 60-ih godina prošlog stoljeća je u gradu funkcionirala neka vrsta ilegalnog Ubera pojavila se prvi puta na KAportal.

Za većinu nas koji nismo ekonomisti državni i gradski proračuni se uvijek neka vrsta enigme. Prihodovna i rashodovna strana, milijuni stavaka, njihovo prelistavanje rijetko rezultira konkretnim zaključcima na što to zapravo odlaze naši milijuni. Ali, osnovne matematičke funkcije, zbrojiti i oduzeti znamo, tablicu množenja također, iako nije nužno jer nam je uvijek neki kalkulator pri ruci. Ali tek kad krenemo uspoređivati proračune iz ne tako davnog vremena s današnjim, upitnici se gomilaju. Kuna je uvedena na novi/stari Dan državnosti 1994. godine i otpočetka bila konvertibilna u odnosu na njemačku marku, a kasnije jednako tako fiksirana uz euro. U to ratno doba državni proračun iznosio je svega 23 milijarde kuna, da bi danas 25 godina kasnije iznosio 147 milijardi. Slično se događalo i na lokalnoj razini. S obzirom da ratne godine ipak posebna situacija, da je u sjeni rata provedena pljačka stoljeća koju se u nas službeno naziva privatizacija, pomaknuli smo se koju godinu kasnije kad je euro već uveden, a ekonomska situacija u Hrvatskoj koliko-toliko stabilizirana. Dakle, u 2003. smo godini i govorimo o rebalansu proračuna koji je iznosio 135 milijuna kuna. Da bi dobili današnju vrijednost, moramo dodati inflaciju u tih 15 godina koja se da izračunati online inflacijskim kalkulatorom i koja iznosi 36 posto. Drugim riječima, ono što je 2003. vrijedilo 135 milijuna kuna, danas vrijedi 183 milijuna kuna. Gradski proračun Grada Karlovca za 2020. planiran je u vrijednosti od 362 milijuna kuna. Znači, Grad Karlovac raspolaže s duplo više novca nego prije 15 godina. S tim saznanjem nameće se pitanje: živimo li duplo bolje, to jest uživamo li u gradu koji je infrastrukturno i na sve druge načine dvostruko bolji? Gradi li gradska uprava i ulaže dvostruko u Karlovac nego prije 15 godina? Kako to da danas, karikirano, najveća infrastrukturni zahvat u proračunu bude nekakav rotor na cesti, a u doba Vukelića, strogog i poduzetnog gradonačelnika, pa kasnije Johe, smo izgledali puno ambicioznije i, doduše nerijetko uz pomoć države i EU, probijali podvožnjake da spojimo Grabrik i Rakovac, uređivali kompletan Korzo i Ulicu Banija, gradili mostove, gradske prstene, stambene katnice za socijalno ugrožene…Danas s dvostruko većim proračunima se čini, osim rijetkih iznimki, da samo lickamo i dotjerujemo grad. Je li u pitanju nedostatak novca ili ideja, ili je možda birokratski aparat javnih službi toliko velik i toliko gladan da ga ni 362 milijuna ne mogu zasititi?

„Usvojen treći rebalans ovogodišnjeg proračuna“, Karlovački tjednik, 25.12. 2003.

Na posljednjoj ovogodišnjoj, 27. po redu sjednici karlovačkog Gradskog vijeća usvojen je treći ovogodišnji rebalans gradskog Proračuna.

Rebalans je trebalo napraviti zbog većih odstupanja kako na prihodovnoj, tako i na rashodovnoj strani, a sagledavajući ostvarenje prihoda i rashoda u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenoga ove godine. Tako su ukupni prihodi i primici ovim rebalansom planirani u iznosu od 135,18 milijuna kuna, što znači da su za oko 10 milijuna kuna manji u odnosu na zadnji plan. Pri tom je najveće smanjenje kod pomoći iz državnog proračuna za 3,4 milijuna kuna, porezni prihodi manji su za 1,93 milijuna kuna, prihodi od administrativnih pristojbi i po posebnim propisima manji su za 2,74 milijuna kuna, a ostali prihodi za 2,08 milijuna kuna. Najveći iznos smanjen je za kapitalne pomoći iz državnog proračuna za izgradnju „užeg gradskog prstena“ i to za 2,8 milijuna kuna, jer se planirani otkup zemljišta i objekata nije mogao obaviti zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, tako da ta sredstva tijekom godine nisu realizirana.

Što se tiče rebalansa Proračuna, važno je naglasiti da su njime predviđena i dodatna sredstva za isplatu božićnice umirovljenicima samcima. Riječ je o 750 osoba za koje su predviđena sredstva povećana za 50 tisuća kuna, tako da svakoj osobi pripada po 200 kuna božićnice….

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Karlovac danas ima dvostruko veći proračun nego prije 15-ak godina; živimo li bolje i ulažemo li u Karlovac zbog toga dvostruko više? pojavila se prvi puta na KAportal.

Prema recentnim istraživanjima Eurobarometra mjereno prema percepciji građana o neovisnosti sudova i sudaca, Hrvatska ima uvjerljivo najgore pravosuđe u Europi. Naime, preko dvije trećine građana smatra da je stanje po tom pitanju loše. Koliko je to poražavajući podatak govori činjenica da je prosjek stupnja nepovjerenja u neovisnost sudstva u EU tek 33 posto. Hrvati sumnjaju da sudovi u Hrvatskoj sude pod presudnim utjecajem političara, a onda pod utjecajem ekonomskog pritiska.

Zanimljivo, jedini javni sektor u kojem je Hrvatska izvršila svojevrsnu lustraciju 1990. godine i kasnije bilo je upravo pravosuđe. Nije pomoglo, trideset godina kasnije gomilaju se predmeti i odlaze u zastaru, a suci donose čudne odluke. Nije ni čudo da se teško se oteti dojmu da su pravo i pravda vrlo udaljeni pojmovi u demokratskoj Hrvatskoj.

Kad se listaju stare novine, čini se da u pravosuđu stanje nikad nije bilo sjajno. U tekstu od prije točno pola stoljeća možemo vidjeti da je općinski sud u Karlovcu primao i puno više predmeta nego što ih prima danas (prema podacima Ministarstva pravosuđa u 2018. godini 6616 predmeta) i da je muku mučio s njihovim rješavanjem. Baš kao i danas, ali s jednom bitnom razlikom. Prije 50 godina 13 tisuća predmeta godišnje trebalo je rješavati 10 sudaca, spomenutih 6160 predmeta danas rješava dvostruko veći broj sudaca i sudskih savjetnika.

„Suci prebacuju normu“ Karlovački tjednik, 13. ožujka 1969.

Godišnje Općinskom sudu stigne oko 13 tisuća predmeta. Norma za jednog suca iznosi 426 predmeta. Na osnovu samo dva ova podatka nije teško zaključiti koliko bi sudaca trebalo tom sudu. U tijeku prošle godine pravdu je dijelilo 10 sudaca, što je skoro dvostruko manje od potrebnog broja. Pa i pored tolikog hendikepa suci su uspjeli riješiti 12.341 predmet, od čega 5735 složenijeg karaktera. Suci su dakle premašili svoje norme. Da li, međutim u takvoj žurbi pravda može biti valjano izrečena. Ne treba sumnjati u suce, ali ni u samom sudu nisu sigurni, i pored najbolje volje da je svaka presuda pravična. Koliko je čovjek osjetljiv na pravdu, toliko je poznato, da bi bilo suvišno bilo kakvo uvjeravanje.

Prevelika obimnost posla s kojom se suočavaju suci Općinskog suda nije skorašnjeg datuma. Kadrovski problemi protežu se već nekoliko godina. Nije isključeno da se to protegne i na naredne godine, jer su u sadašnjem trenutku ne vidi namjera, a ni način kako bi se broj sudaca povećao.

Na kraju svake godine sucima ostane po nekoliko tisuća predmeta za slijedeću godinu. Po tome nije izuzetak ni ova godina, kada se u novogodišnjem poklonu našlo 5412 predmeta koji će doći na red u toku ove godine…

Posao sudaca Općinskog suda, međutim, ne sastoji se samo u donošenju presuda. Petak je rezerviran za pružanje pravne pomoći. Tako je u toku prošle godine pružena za 8857 građana, što znači da je svakog dana dato 34 različitih pravnih usluga. Pružanje pravne pomoći ne računa se sucima kao rad.

Ljudima u kući pravde je potpuno jasno da takav rad ne može dostići određenu kvalitetu. Oni upozoravaju da ni društvu ne bi trebalo biti svejedno hoće li prekršitelj biti kažnjen odmah nakon izvršenog djela ili za dvije godine.

Objava KAretrovizor: Karlovački Općinski sud imao je prije 50 godina slične probleme – jedino što je upola manje sudaca moralo rješavati dvostruko veći broj predmeta pojavila se prvi puta na KAportal.

KAportal.hr

Objava SRETNA NOVA Karlovčani u ritmu “cro dancea” i pretjeranu pucnjavu petardi dočekali Novu 2020. – pogledajte FOTO, VIDEO pojavila se prvi puta na KAportal.

Druga polovica godine počela je sjajno – da cijele godine živimo kao u srpnju i kolovozu pozavidjeti bi nam mogli i puno veći gradovi, možda se ponegdje potrošilo i previše, ali nisu za mnogobrojna događanja kesu odriješili samo gradski oci, već i brojni pojedinci i udruge, u svakom slučaju grad je obilovao kulturnim i zabavnim događanjima, a krcat grad i krcati vlakovi iz Zagreba za vrijeme Dana piva dobro su pokazali koliko je bio potreban povratak te manifestacije u grad.

U nastavku, međutim, u prvom planu su uglavnom bile “trapavosti”. Stanovnici Borlina su na rubu očaja i živaca zbog tamošnjih radova, a i cijeli grad tek malo manje zbog radova na “Brzoj cesti”. Dobili smo i nove sugrađane i dočekali ih ljudski i otvorena srca, a za sam kraj godine HŽ je najavio puno dobrih vijesti, svi se nadaju da do ostvaranje nećemo čekati koliko na – vlakove. Nažalost, drugi dio godine obilježilo je i nekoliko teških tragedija, pogotovo stradavanja dvojice mladića na pruzi u centru grada.

SRPANJ

1. U “krcatom” Šancu uz nastupe grupa iz Guama, Južne Koreje, Kine, Meksika i Ukrajine otvoren 22. Međunarodni festival folklora

4. Karlovčane zabavlja – neke ljuti, a neke veseli – ideja o novom neboderu u Nazorovoj, neki je smatraju zanimljivim modernim izričajem, a neki su zgroženi

5. Svečano otvoren Muzej Domovinskog rata na Turnju

8. Gradski proračun povećan na 377,2 milijuna kuna zbog većih prihoda od poreza

11. U Galeriji Vjekoslava Karasa otvoren 8. Hrvatski triennale akvarela

12. Od 27 klizišta u Karlovcu, osam “crvenih” prva idu u sanaciju – Grad i Hrvatske vode za tu svrhu izdvojili po 4,6 milijuna kuna

13. Svečano i veselo, uz tradicionalni Rođendanski bal i koncert Gibonnija, Karlovac proslavio 440. rođendan

17. Usred vrućeg ljeta Karlovac je dobio gejzir! U Novom centru voda je šikljala više od 20 metara u zrak, na terenu su intervenirali vatrogasci

21. Još jedno odlično izdanje Međunarodnog etno jazz festivala završio koncert istinske svjetske jazz legende Ralpha Townera

26. Karlovački vatrogasci i ovog ljeta pomažu kolegama na moru u gašenju požara, jedna smjena upravo otputovala u Zadar, za dva dana ekipe će krenuti i za Šibenik

29. Bez vode tisuće stanara Novog Centra, Vučjaka, Stativa i Zadobarja – puknuo magistralni cjevovod u Smičiklasovoj

– Karlovčane i sve normalne ljude diljem Hrvatske šokirao brutalan napad na potražnog psa karlovačkih vatrogasaca Rexa, unatoč trudu veterinara uginuo je pet dana kasnije

KOLOVOZ

4. S koranskog slapa u londonski Bridge Theatre – karlovačka glumica Zrinka Cvitešić uživala u kupanju na Korani, a nakon odmora čeka je nova velika uloga u Londonu

7. Karlovac peti grad u Hrvatskoj po povučenim sredstvima iz EU u pet godina – Aquatika “najteži” projekt

8. Sa šest osvojenih Oskara znanja karlovački učenici nadmašili i kolege iz većih gradova poput Osijeka i Rijeke

13. Vrhunac novog toplinskog vala, temperature opet dosežu 40 stupnjeva, Karlovčani spas traže u svojim rijekama

16. U karlovački Adriadiesel na remont stiže dizel motor iz ruske nuklearne elektrane

26. Ponovo radovi na Rakovcu: Gradi se Nikola Tesla Experience Center – Karlovac će dobiti novu znanstvenu i turističku atrakciju

30. Počeli 33. Dani piva, novi koncept s povratkom u grad i urbanim programom oduševio Karlovčane, ali i nikada brojnije goste našeg grada

RUJAN

2. Otvoren novi vrtić u Grabriku, krajem godine dobit će i lijepo priznanje kao jedan od najljepših u Hrvatskoj

8. Čak 2.484 Karlovčana “zrelo” za stečaj potrošača – u blokadi su duže od tri godine zbog dugova do 20.000 kuna

10. Počeli dugo očekivani radovi na “Čavleku”, prvi put nakon rata obnavlja se atletska staza i kompletna borilišta, stići će i novi travnjak

14. Mladi filmaši opet u grad bez kina doveli svijet filma – završen Four River Film Festival: Grand Prix nagrada ide u Mongoliju filmu “Ključ”, publika najviše glasova dala izraelskom crtiću

18. Kao što smo rekli – radi se, ali sporo, ponegdje užasno sporo! Rastu ogorčenje i bijes na Borlinu zbog radova koji su se u 2 mjeseca pomaknuli 10 metara, a naselje je gotovo potpuno blokirano

19. Li-la! DZS objavio podatke o zaposlenima u hrvatskim gradovima, Karlovac ih ima više nego mnogoljudniji Slavonski Brod i Velika Gorica, ali manje nego znatno manji Varaždin

24. Zbog dojave o bombi evakuirana zgrada karlovačkog Suda – poziv stigao u 7.35 sati, dva sata kasnije utvrđeno da je lažna dojava

29. Da smo svi kao bejzbolaši…. Karlovački bejzbolaši osvojili Hrvatski kup i istovremeno ugostili “Pitching kliniku” MLB trenera Manny Olivere

LISTOPAD

1. I opet li-la! Objavljeni podaci o iseljavanju, Karlovac godišnje gubi oko 350-400 ljudi zbog odlaska u inozemstvo, ali u pozitivi smo u unutarnjim migracijama, prošle godine više ljudi iz drugih dijelova Hrvatske doselilo u Karlovac, nego što je Karlovčana odselilo u druge gradove

4. Karlovac se prisjetio svojih najtežih dana i 28. obljetnice prvog napada na grad

– Gordani Purgar državna nagrada “Čovjek – ključ uspjeha u turizmu”, a Karlovac osvojio drugo mjesto u izboru za najbolju kontinentalnu destinaciju

7. Još jedna turistička nagrada – hotelu Korana Srakovčić nagrada Adrian za najbolji mali i obiteljski hotel u Hrvatskoj

10. Karlovački studenti ostali bez “menze” i subvencionirane prehrane, “trakavica” će potrajati skoro do kraja godine, ali na kraju ipak postignuto rješenje

– počeo štrajk učitelja, i u Karlovcu odaziv gotovo stopostotan

– Zlatne kune za najuspješnije tvrtke dobili Drvona, KIM i HS Produkt

15. Kreće gradnja poslovne zone u Mekušju, no je li to područje sigurno? Nedavno na dubinskom razminiranju pronađeno još ubojitih sredstava

17. Socijalna pomoć i dalje za velik broj građana jedini izvor prihoda – s njom preživljava 2.694 Karlovčana i stanovnika susjednih općina

23. Karlovačka gradska uprava pod skelom – počela energetska obnova vrijedna više od pet milijuna kuna

29. Karlovac postao novi dom za devet sirijskih obitelji, internet komentari prštali histerijom i neukošću, a “na terenu” velik broj građana ponudio pomoć, stigla i pohvala iz JRS-a da u niti jednom gradu nisu imali toliko ljudi spremnih na pomoć

STUDENI

4. Štrajku u školama i dalje se ne nazire kraj, sve karlovačke škole također ustrajne u štrajku

– Obnova Veleučilišta: “Atrij znanja” dobio čeličnu konstrukciju tešku 30 tona – bit će podloga za staklenu kupolu

5. Hitan slučaj kod željezničkog kolodvora: Cisterna na vagonu se “napuhala” kao balon, vatrogasci osigurali područje da se otkloni kvar

11. Animirani serijal Karlovčanina Vjekoslava Živkovića “Little Who Who” pobjednik u Cannesu na svjetskom sajmu MIP Junior

22. USKOK razotkrio “automafiju” među kojima i viši upravni referent u PU karlovačkoj – država oštećena za desetke milijuna kuna

24. Građani primjetili zagađenje rijeke Kupe u Karlovcu – po rijeci plivaju masne mrlje

25. Karlovački učitelji na masovnom prosvjedu u Zagrebu, kraja štrajku i dalje nema

26. Sve veći bijes na Borlinu, sada zakrčena i cesta preko Zagrada

27. Potres u okolici Karlovca! Seizmografi u 20.17 sati zabilježili podrhtavanje 20 kilometara jugoistočno, magnitude 3 prema Richteru

28. Dječje igralište na Rakovcu konačno dobilo sprave – izgleda zaista reprezentativno, obnova je donacija Turske agencije TIKA

29. Jelici Pavličić-Štefančić nagrada Hrvatskog atletskog saveza za životno djelo! Renata Novosel najbolja veteranka 2019.

PROSINAC

3. Veliki problem s vodoopskrbom na Jamadolu – pucaju cijevi zbog “hidrauličkih udara”, radnici na terenu otklanjaju kvarove

– napokon prekinut štrajk učitelja, već se bliži kraj polugodišta, a učenici će tek sjesti u klupe

7. Na međunarodnom natječaju za uređenje bivše vojarne Luščić pobijedile zagrebačke arhitektice – zamislile stambene zgrade, poduzetnički centar, parkove, kino na otvorenom i – bazen

12. U karlovačkoj bolnici čekanje i na rendgen do tri tjedna? Pokrenuta inicijativa protiv dugih lista čekanja, otvorena online peticija

14. Prvom Adventskom utrkom na 3 kilometra započela manifestacija “Advent u Karlovcu” koja na promenadu u 17 dana donosi više od stotinu događanja za sve uzraste

16. Karlovac dobio još jedan muzej – Tvornica turbina Karlovac sačuvala povijest i stvorila Tehnički muzej inženjerstva u Jugoturbini

17. Tvornica turbina Karlovac poslala u Sloveniju i drugi turboagregat – sve, od projekta do proizvoda nastalo u tvornici

20. U kratkom roku dvije strašne tragedije – dva mladića poginula na željezničkom prijelazu preko Kupe u centru grada

22. U prvom krugu predsjedničkih izbora Karlovčani glasali kao i Hrvatska – najviše glasova dali Milanoviću, na drugom mjestu dosadašnja predsjednica

26. Iz Karlovca i Duge Rese do Zagreba i obrnuto uvedene nove željezničke linije – vrijede do prosinca 2020.

27. Karlovac među samo četiri hrvatska grada koji su smanjili prirez, ali ne i među 28 onih koji ga – nemaju

– Od Zagreba do Karlovca vlakom za pola sata – kreće gradnja drugog kolosijeka pruge, slijedi i obnova željezničkog kolodvora

30. Totalni prometni kaos u centru grada zbog sporih radova na više mjesta u gradu

31. SRETNA NOVA 2020. GODINA!

KAportal.hr

Objava Karlovac u 2019., 2. dio: Nakon što smo uživali u sjajnom srpnju i kolovozu, kraj godine proveli smo na rubu očaja zbog sporih radova pojavila se prvi puta na KAportal.

KAŠonline i ove godine daje  svim čitateljima mogućnost da u anketi izaberu omiljene gradske sportaše i sportašice. Dok se očekuju rezultati izbora Karlovačke sportske zajednice (24. siječnja), u kojem će struka, odnosno sportski djelatnici i 5 sportskih novinara odabrati najbolje sportaše za 2019. godinu, mi ćemo i ove godine ispitati puls građana.

U našoj anketi, ne biramo u strogom smislu najbolje, već najpopularnije jer takva je i priroda internet anketa, pri čemu se nadamo i da će navijači i simpatizeri svih kandidiranih sportaša, sportašica i klubova, zadržati sportsku korektnost i fer ponašanje te da neće biti “internet bojni” koje će voditi rat klikovima, kako se obično događa pri političkim anketama.

A, evo i koga smo odabrali za kandidate u našoj anketi (po 3 kandidata u svakoj kategoriji), uz izdvojene rezultate s državnih i međunarodnih natjecanja u seniorskoj konkurenciji (poredani abecednim redom). Ostavlja se i mogućnost da se ostavi neka druga opcija, naravno, ako se ne slažete s ponuđenim u užem izboru. No o svoje favorite možete istaknuti u formama komentiranja ispod članka, kako na samom KAportalu tako i na Facebooku.

Sportaš godine:

1. VLADO CINDRIĆ (SK Policajac) – Seniorski je prvak Hrvatske u disciplini 50 m MK pištolj serijski Drulov, drugoplasirani je u međunarodnom programu u disciplini 25 m MK pištolj standard te trećeplasirani u disciplini 50m MK pištolj slobodnog izbora. Nastupao je na prvenstvu Europe i na Svjetskom kupu u streljaštvu.

2. IVAN KATIĆ (AK Karlovac) – Pobjednik je Kupa Hrvatske na 800 m, dvoranski prvak Hrvatske i drugi na PH u istoj disciplini za seniore. Treći je na dvoranskom prvenstvu i prvenstvu Hrvatske u disciplini 1500 m za mlađe seniore. Prvak je Hrvatske za mlađe seniore na 800 m. Nastupao je i na prvenstvu Balkana.

3. DINO POVRŽENIĆ (KK Karlovac 1969) Državni je seniorski prvak Hrvatske (-60 kg) te pobjednik A turnira Croatia Open u istoj disciplini. Kao član Hrvatske karate reprezentacije nastupio je na Europskom prvenstvu u Španjolskoj.

Sportašica godine:

1. PETRA FURAČ (GK Sokol Karlovac) – Na višebojskom prvenstvu Hrvatske zauzela je 2. mjesto u konkurenciji seniorki. Na pojedinačnom seniorskom PH osvojila je dva 1. mjesta (greda i ruče) i dva 3. mjesto (preskok i tlo). Kao članica Hrvatske gimnastičke reprezentacije uspješno je nastupila na Svjetskom kupu u Turskoj i FIG World Challenge Cupu u Mađarskoj, Portugalu i Sloveniji .

2. LEA NOVKOVIĆ (AK Karlovac) – Mlađeseniorska je i seniorska dvoranska prvakinja Hrvatske u disciplini 60 m prepone, treća je na PH na 100 m prepone za seniorke i druga u istoj disciplini za mlađe seniorke. Prvakinja je Hrvatske na 400 m za mlađe seniorke.

3. PETRA STOJKOVIĆ (KK Karlovac 1969) – Ima dva treća mjesta s prvenstva Hrvatske – za mlađe seniorke (-61 kg) u disciplini Kumite i kao seniorka u istoj disciplini (-55 kg).

Momčad godine:

1. ATLETSKI KLUB KARLOVAC – Štafeta u sastavu Ivan Katić, Patrik Rački, Hrvoje Neralić i Bruno Belčić osvojila je 1. mjesto na prvenstvu Hrvatske u štafetama na 1200-400-800-1600 m za seniore, a na dvoranskom PH, u disciplini 4×400 m, osvojili su 3. mjesto.

2. BEJZBOL KLUB OLIMPIJA – Seniorska momčad: Pavao Karin, Damir Karin, Dario Vojak, Vladimir Belić, Vlastimir Aranđelović, Kruno Gojković, Ivan Mitrović, Slobodan Gales, Benjamin Paulić, Duje Papić, Kevin Volarić, Branko Nenadić, Marin Vukmirović,, Justin Olić, Leon Horvatić, Perun Vinski, Matija Sertić i Nikola Sertić, viceprvaci su Hrvatske, pobjednici Kupa, a u Fedration kupu i Inter ligi osvajaju 4. mjesto.

3. STRELJAČKI KLUB POLICAJAC – Matija Cindrić, Vlado Cindrić i Slavko Matanić prvaci su Hrvatske u disciplini 50 m MK pištolj serijski Drulov, drugoplasirani u disciplini 50 m MK pištolj slobodnog izbora, dok su M. Cindrić, Matanić, Romano Milovac drugi na PH u disciplini 25 m VK revolver 10+10. U međunarodnom programu Matija i Vlado Cindrić i Matanić osvajaju 2. mjesto u finalu Kupa HSS-a. Imaju i dva treća mjesta s natjecanja nacionalnog programa (DC Open i finale 1A lige).

Ekipa godine:

1. ATLETSKI KLUB KARLOVAC – Helena Valentić, Petra Grivac, Lea Novković i Katarina Smiljanec u štafeti, disciplini 1200-400-800-1600 m, osvojile su 3. mjesto na prvenstvu Hrvatske u štafetama.

2. ŽENSKI KUGLAČKI KLUB KARLOVAC – Marija i Danijela Bočkaj, Martina i Nikolina Čoko, Katarina Čurilović, Lidija Kos, Ana Maležić, Ivona Škalamera i Natalija Sonički, kao prvakinje 2. Hrvatske kuglačke lige osigurale su plasman u viši rang, 1. HKL.

3. ŽENSKI ODBOJKAŠKI KLUB KARLOVAC – U 1B Nacionalnoj odbojkaškoj ligi zauzimaju 3. mjesto te osiguravaju igranje u 1. Hrvatskoj odbojkaškoj ligi. Nakon osvajanja 1. mjesta u Kupu regije ostvarile su plasman u 1/4 finala Kupa ‘Snježane Ušić’.

KAŠonline

Objava <span style="color: #ffcc00;"><strong>ANKETA</strong> </span>Tko su najbolji sportaš, sportašica, momčad i ekipa Karlovca u 2019. godini – glasajte u KAŠ-evom izboru! pojavila se prvi puta na KAportal.

Moderni Karlovac nikad nije imao jasnu i dugoročnu ideju kud bi sa svojim otpadom pa su se donosile „privremene“ odluke o lokacijama, da bi ova posljednja na Ilovcu bila proglašena privremenom 1978. godine, a puni se dan danas i bit će otvorena još barem tri godine.

S idejama o deponiju u 21. stoljeću prošli smo još gore – otvaranje Centra za gospodarenja otpadom na Babinoj gori moglo bi se s pravom nazvati kronologijom lažnih obećanja i nesavjesnog razbacivanja novca poreznih obveznika. Podsjetimo se, Karlovačka županija osnovala ga je kao poduzeće s idejom na papiru još 2008. godine na papiru da bi se tek 11 godina kasnije, ovu jesen na konferenciji za novinare župan mogao pohvaliti kako se konačno na terenu nešto vidi. To što je Centar godinama bio ideja na papiru nije bio prepreka da se u tom poduzeću uhljebi direktor i još nekoliko stručnjaka s finom plaćom, da se isplate stotine tisuća kuna na ime „savjetničkih usluga“ i da se se s vremena na vrijeme baci prašina u oči u javnosti kako realizacija projekta samo što nije počela. 2010. je sasvim ozbiljno „prva lopata“ zacrtana za 2012. godinu, pa onda najavljivana svake dvije godine kao europsko prvenstvo u rukometu. I sad kad je Centar prestao biti karlovački Godot, a njegova realizacija izvjesnost, daju se kratkoročna obećanja koja to i ostaju. Naime, najavljeno je da će projektanti i izvođači radova na Babinoj Gori biti poznati do kraja 2019. godine. Ušli smo u 2020., no taj podatak još nije poznat javnosti. Ali, zato imamo novi datum do kad bi Babina Gora trebala biti u funkciji i napokon odmjeniti ilovačko brdo smeća sa smrdljivim kraterom u sredini. O 2023. je riječ . Određeni optimizam po tom pitanju pruža činjernica što više od dvije trećine novca za projekt osigurava EU. Iskustvo nam govori da je supervizija EU najbolji lijek protiv naših političarsko birokratskih bolesti čiji su simptomi olako davanje lažnih obećanja, klijentelizam i modus operandi „lako ćemo“.

Ako će sve napokon teći po planu, proteći će gotovo pola stoljeća od otvaranja „privremenog“ odlagališta otpada na Ilovcu. To ad hoc rješenje svaku godinu koje je radilo, radilo je godinu previše, ali mora se priznati Karlovac je mogao proći i gore po pitanju deponija smeća. U neka druga vremena, kad je standard bio mnogo niži, društvo sve samo ne potrošačko, količina smeća bila je na godišnjoj razini višestruko manja negoli danas. Ilovac je bio tek jedno od mogućih „privremenih“ rješenja, i danas to znamo, u datim okolnostima najbolje od predloženih opcija jer je bila najdalje od grada i jer je okoliš koliko-toliko štitila slabo propusna glina na dnu ilovačkih bajera.

Danas rijetko tko pamti i zna da je karlovački deponij do 70-ih godina 20. stoljeća bio na Baniji pored tvornice „Ivo Marinković“, kožare koja je sama po sebi bila valjda najgori zamislivi zagađivač Kupe kroz duga desetljeća. Kad se tako gleda, ipak se u ekološkom smislu pomičemo snažno prema naprijed, no činjenica da je „privremenost“ deponija na Ilovcu potrajala pola stoljeća i tko zna koliko bi ostalo tako da nije novca iz Europske unije, teški je krimen lokalnih vlasti, i onih ekološki neosjetljivih socijalističkih i kasnije ovih naših demokratskih.

„Smetlište seli“, Karlovački tjednik, 18. lipnja 1970.

Ovog će tjedna vjerojatno i posljednji kamion gradske čistoće istovariti otpatke na sadašnje gradsko smetlište uz tvornicu „Ivo Marinković“. Izračunali smo da je u jamu koja je tu nekada bila ugrađeno više desetina tisuća kubika smeća na koje je nasuta zemlja. Na starom gradskom smetlištu bit će rekreaciona zona sa sportskim borilištima i parkom.

Mjesto za novo gradsko smetlište još nije utvrđeno, ali saznajemo da su za njega zainteresirani Gažani kako bi zatrpali jamu ispred Instituta i Drežničani za zatrpavanje takozvane jame „materijalke“.

Postoji i treće rješenje, a to je da se zatrpava prvi Ilovački bajer. No konačnu odluku donijet će odbornici Općinske skupštine.

Pripremio Tihomir Ivka

Objava KAretrovizor: Sreća u nesretnoj povijesti odlaganja smeća u Karlovcu – umjesto Ilovca, deponij je mogao biti na Gazi ili Drežniku pojavila se prvi puta na KAportal.